DA ISEČEŠ VENE
Ponekad se stidim toga što napišem, a bezveze, kao de iko to čita.
Uhvatim sebe kako se pitam zašto to uopšte radim,
to, da pišem, pišem, pišem, stvari kojih se posle gadim.
Na poslu, listam neke iz sandučeta za poštu
još kod kuće i na brzinu, u žurbi izvađene pamflete.
Čudno mi je, jer to su ustvari nečije beleške, nečije pesme.
Privatno neko, neoznačeno izdanje, ni blesavije knjige ni manje,
na čijoj prvoj strani u jednoj pesmi piše doslovno ovo sranje:
".. shvatili ste,
bilo mi je jebeno vruće
i napisao sam jebenu pjesmu
a sada se idem istuširat
i drkat na onu plavu
koju sam danas
vidio u gradu"
.. mislim se - jebo te patak, kakav li je tek te knjige ostatak!?
i ko je to sa predumišljajem ubacio u moje sanduče za poštu?
Neko ko me poznaje? Ili neko iz neke leve priče koja sa mnom
veze nikakve nema?
Ipak, dok to čitam, imam blagi osećaj stida,
jer sam od onih jedan koji se i tuđe sramote stidi.
sramota* stid*, u fusnoti vidi, tamo, na kraju samom,
iza svih polica i knjiga .. "Atrofirana socijalna osobina"
Osećam da je sve jedna velika nameštaljka,
podmetačina, neki grupno organizovani štos,
mentalna jebačina onih koji znaju nad onima
koji pojma nemaju.
.. kao kada dobiješ ljubavno pismo od bivše žene,
da isečeš vene ... mislim, ne svoje, njene.
¤
¤ ¤
Spavam na zgužvanoj posteljini, iz noći u noć.
Iz noći u noć spavam, ili to bar pokušavam.
Posteljina je zgužvana i bez mene na njoj.
Spavam široko razmaknutih nogu, a drugačije bih,
samo da mogu, svake noći spavao među tuđima.
Ponekad me stvarno sramota od reči, od ljudi, od pogleda.
Kao kada si mlad i noću sanjaš de si go i svi te vide,
i smeje ti se svaki gad koji ti se i po danu inače ruga.
Ponekad mi se misli jedna druge stide i pitam se
gde sam u svemu tome pravi, istinski, iskreni ja,
ili je sve samo ostatak davno u meni posađenih tuga.
¤
¤ ¤
Treći avgust je već, leta zrelog kao natučena kruška
iz koje curi ostatak njenog vremena i ona već polako truli.
Ujutro ne čujem cvrčke, kao usred neke velike sveopšte zavere,
tu, na zapadnim granicama Mediterana moje uši čuju istok, banatskog gavrana,
svrake, čavke, gugutke i vrapce .. i svi oni lete nad mojim morem,
a kada otvorim oči i pogledam gore, nadamnom ničeg nema.
¤
¤ ¤
"Pametan je onaj ko svoje želje zna da ispuni. Mudar je onaj ko svoje želje zna da obuzda", i dok se toga prisećam opet osećam stid, stid da pitam - kakav je to usrani život sa ispunjenim ili obuzdanim željama, kakve je to mudrosti čovek koji sebi želje ne ispuni nego ih obuzda i ubije!? Pa, valjda neispunjen, zar ne?