RAHMETLI "ATATURK" 1, 2, 3
May 21, 2014 at 1:24pm
Slažem se u oceni mnogih da je Tito, pored velikih zasluga da se proleterijat digne iz bede i živi bolje, uveliko doprineo i tome da se u rušenju starog, polufeudalnog poretka, razori i nešto što pripada pod kolokvijalni naziv - građanski moral. On i komunistički vrh FNRJ učinili su to tako što su u čišćenju posleratne Jugoslavije od svih političkih protivnika, ubili, prognali, zatvorili, prevaspitali i ućutkali slobodnu misao i reč onog društvenog sloja koji je, uz sve njihove zasluge za oslobođenje i poraz fašizma, bio ipak slobodan da prema njima ima i kritički stav. Ta svojevrsna "seča knezova" na širem području celog Balkana pa i kod nas, dovela je do zamiranja ionako slabašnog društvenog sloja predratnih obrazovanih ljudi, trgovaca, preduzimača, industrijalaca, književnika, lekara, umetnika pa ako hoćete i crkvenih velikodostojnika među kojima je ipak bilo i poštenih sluga Božijih, makoliko se ja opirao smislu i vrednostima religije, ali nisu ni većina popova bili loši ljudi, naprotiv.
Takav Tito ustoličio je u sebi najbliže galerije vlasti ljude koji su mahom bili kvaziintelektualci, sa izuzetkom pojedinih romatika i sanjara čije je iskrenost vere u komunizam bila toliko jaka da se njihovim kritikama nije opirao čak ni Tito sam, već je njihove savete i kritike usvajao, sve dok su bili u četiri oka i dok njegov autoritet kod mase ne bi bio ugrožen. I kao što to obično biva, jednom kvazi - uvek kvazi, Titova je svita bila i kvazi moralna i kvazi komunistička i kvazi socijalistička. Kada je umro za sobom je u vlasti ostavio baš taj najgori društveni sloj amoralnog političkog šljama koji je duboko verovao u ispravnost svojih dela i kada je pre rata krao i podsticao narode i nacije na antagonizme, i kasnije kada je ratovima rukovodio i iz kazamata u pohod klanja slao najgore svoje otpadnike, silovatelje, pljačkaše i bitange. Takve su posttitoističke političke elite nesposobnim rukovođenjem dovele ionako krhku Jugoslaviju prvo do ekonomskog sloma kroz višedecenijske javašluke i stagnaciju, a kasnije su posejale antagonizme među njima, najpre u svrhu traženja krivca za ono za šta oni sami snose političku i svaku drugu odgovornost, da bi na kraju tako podeljene narode, pod nacionalnim barjacima i parolama o pravima naroda, vodili u krvave sukobe, grabež i pljačke. U kasnim fazama truljenja federalnog tkiva pridružuju im se i disidenti iz šezdesetih i sedamdesetih koji ogromnu popularnost sebi pripisuju upravo tim svojim tamnovanjima u koja su ih komunisti i oterali.
Deo tog kvaziintelektualnog mulja bio je i čovek koji je ovih dana umro a o čijoj je smrti vest prošla neprimećeno u senci "tekućih" događaja na našim prostorima. Čovek koji je uz Titove skute u ranim posleratnim godinama o njemu pisao eseje hvalospeva poltronski se pribijajući bokom uz noge njegovog trona i tražeći njegovo priznanje, sve dok nije napravio grešku u koracima i dopustio da iz njega progovori njegova kasnija jedina misao vodilja, "Srbi kao žrtve", koliko god bio ili ne bio u pravu.
"Kao mlad čovek nije uspeo da se mnogo posveti obrazovanju (završio je srednju poljoprivrednu školu), ali se posle II svetskog rata doškolovao" kaže o njemu jedan srednjoškolac u beleškama o biografiji čoveka koji je svoj akademski status stekao dobivši diplomu poljoprivrednog tehničara tek posle rata jer je još pre njega bio izbačen iz škole kao pripadnik Napredne omladine i komesarskim kursom SNO-a ili neke slične organizacije zvučnog akronima. Neosporni pripovedački talenat stoji, ali to niukom slučaju nije kvalifikacija za akademika (pa ni književnika, po meni, jer i moj je deda pričao super priče samo nikada nije liznuo plajvaz i probao da ih napiše). Može to neko zvati i edukacionim fašizmom, ali stvari tako stoje. U SANU je Ćosić ušao kao teoretičar nacionalizma, i neću reći "srpskog" jer je nacionalizam ideologija koja se hvata na svaku naciju, ako u njoj ima dovoljno tamnih, mračnih, zagušljivih i vlažnih podloga i ćoškova na kojima se kao lišaj i buđ može razvijati.
Isti taj srednjoškolac u svom eseju za visoku ocenu iz predmeta koji je neki hibrid između srpskog jezika i književnosti i istorije, navodi i sledeće "Tek posle 50-ih godina nastaju romani u srpskoj književnosti, do tad su bile zastupljene priče." I tu je kraj mojem pokušaju da objasnim kako se u Srbiji grade mitovi. Tako što se sruši sve što je bilo pre i onda se posadi "monokultura", "šećerna repa". Kao da Stevan Sremac i Bora Stanković nisu nikada postojali, kao da Seobe Miloša Crnjanskog nikada nisu bile napisane, a na stranu i to što se Ćosić služi imenom tog romana kao paracitatom za svoje Deobe. Kao da ne postoje ili su daleko ispod Ćosićevog nivoa jedan Andrić, jedan Meša Selimović ili jedan Pekić čije je Zlatno runo i fizičkim opsegom i sadržajem značajniji roman od svega što bi jedan Ćosić napisao i tri života da je imao, pa i njegov pokušaj reciklaže iste tematike, Vreme smrti.
No ne ulazeći u polemiku o (minornoj - moj lični stav) ulozi Ćosića u književnom opusu srpskog jezika, sve ovo pišem da bih pre svega podvukao tezu o poluproizvodu zvanom Ćosić-pisac i samoproizvodu zvanom Ćosić-političar i naci-teoretičar. Kao tvoraca ideologije koja je obeležila 5 poslednjih decenija u srpskoj istoriji, Ćosić je u masovnoj svesti Srba proizveo ono što je u velikoj meri doprinelo da dođe do poslednja tri rata u kojima je Srbija bačena na kolena - toliko o tvrdnji istog "oca nacije" da su Srbi uvek pobeđivali u ratovima a gubili u miru. Mogu se složiti samo sa tim da je pobednik svako ko se digao iz pepela poraza i pre svega iz tog poraza nešto naučio. Zameram Ćosiću najviše to što je u svest običnih Srba usadio isti onaj osećaj viktimizacije koji je Hitler ugradio Nemcima nakon Prvog svetskog rata. Istom tom isprobanom metodom, koju su koristili i propagandni moguli budućeg Trećeg rajha, Ćosić je uspeo u Srbe da posadi osećaj nepravedno progonjenih, prvo u okviru federalne zajednice zvane Jugoslavija a kasnije i u širim okvirima, već prema trenutnim potrebama, ali sa manjim intenzitetom, jer je njegovo nepotpuno obrazovanje i nepoznavanje stranih jezika bilo ograničavajuće. I bez obzira na nepobitne i faktografski utvrđene činjenice, kojima se obilno i vešto služio, kojima je istorijski utvrđeno da su Srbi stradavali vekovima i sa raznih strana, on je uspevao da manipuliše paranojama i srtahovima Srba samo u onoj meri realiteta koji je i sam poznavo, ali i više nego dovoljno da razvije samorazarajući nacipatološki naboj mase. Neću reći da mu je posao bio težak, ni njemu ni onima njemu sličnima na celom prostoru bivše države. Jer, nacionalizam je kao grip, širi se kapljično vazduhom, direktnim dodirom, ali i paraintelektualno.
Iz tog raspirenog osećaja žrtve koju je usadio u svest običnih Srba, rađao se gnev, mržnja i želja za "oslobađanjem" i "osvetom", i koliko god bilo istine u tome da su Srbi već vekovima na međi religija, civilizacija prečesto bili gaženi i rušeni, da su proterivani, klani i proganjani, način na koji je Dobrica Ćosić te činjenice iskoristio i na koji ih je upotrebio da i sam nesvestan manipuliše emocijama mase, čini ga suodgovornim za događaje na prostorima bivše Jugoslavije poslednjih 30 godina.
On, zajedno pod ruku sa onih šest jahača apokalipce što jašu atove gumenih kopita, snosi odgovornost za velika stradanja svih, ali i pre svega Srba, naroda kojem je pripadao i koji je toliko silno voleo da ga je ta njegova "medveđa" ljubav na kraju bacila na kolena poniznosti. Suodgovoran je što je Srbija danas ovo što jeste, što mora da se diže, ne iz pepela kao Fekins, nego iz mulja i blata, ne samo ovog od poplava, već pre svega moralnog, ekonomskog, obrazovnog, vojnog, kulturnog i svakog drugog.
Previše je proletera kod nas postalo piscima i državnicima, a put im je otvorio, kao Pandorinu kutiju, onaj lik, bravar, s početka ovog eseja. Obojici ne bih rekao "počivaj u miru", jer su oni, zajedno sa liderima svetskih velesila i velenacija, živima za sobom ostavili nasleđe višegeneracijskog nemira, haosa, kriza, nestašica, ratova, previranja .. U senci takvih ostali su, razumni, sabrani, školovani ljudi sa realnim kritičkim stavom, kojima je pristup politici i kreiranju kulturnog i društvenog sadržaja i stare Jugoslavije i Srbije, bio zabranjen.
Mada mi je potpuno jasno zašto su Jugosloveni morali da prihvate Tita za neprikosnovenog gospodara, jer je on pre svega svojim ratnim putem i vojnom moći, a i iskustvom iz I svetskog rata i boravka po Rusiji i Evropi, uspeo da se tom ulogom nametne, nikako još uvek ne mogu da shvatim kako su Srbi uspeli od tolikog broja školovanih i pametnih ljudi da za svoje nacionalne ideologe, akademike i predsednike, izaberu jednog poljoprivrednog tehničara i jednog grobara.
O mrtvima samo najbolje - kažu. Evo, ovo je moj maksimum.
Slažem se u oceni mnogih da je Tito, pored velikih zasluga da se proleterijat digne iz bede i živi bolje, uveliko doprineo i tome da se u rušenju starog, polufeudalnog poretka, razori i nešto što pripada pod kolokvijalni naziv - građanski moral. On i komunistički vrh FNRJ učinili su to tako što su u čišćenju posleratne Jugoslavije od svih političkih protivnika, ubili, prognali, zatvorili, prevaspitali i ućutkali slobodnu misao i reč onog društvenog sloja koji je, uz sve njihove zasluge za oslobođenje i poraz fašizma, bio ipak slobodan da prema njima ima i kritički stav. Ta svojevrsna "seča knezova" na širem području celog Balkana pa i kod nas, dovela je do zamiranja ionako slabašnog društvenog sloja predratnih obrazovanih ljudi, trgovaca, preduzimača, industrijalaca, književnika, lekara, umetnika pa ako hoćete i crkvenih velikodostojnika među kojima je ipak bilo i poštenih sluga Božijih, makoliko se ja opirao smislu i vrednostima religije, ali nisu ni većina popova bili loši ljudi, naprotiv.
Takav Tito ustoličio je u sebi najbliže galerije vlasti ljude koji su mahom bili kvaziintelektualci, sa izuzetkom pojedinih romatika i sanjara čije je iskrenost vere u komunizam bila toliko jaka da se njihovim kritikama nije opirao čak ni Tito sam, već je njihove savete i kritike usvajao, sve dok su bili u četiri oka i dok njegov autoritet kod mase ne bi bio ugrožen. I kao što to obično biva, jednom kvazi - uvek kvazi, Titova je svita bila i kvazi moralna i kvazi komunistička i kvazi socijalistička. Kada je umro za sobom je u vlasti ostavio baš taj najgori društveni sloj amoralnog političkog šljama koji je duboko verovao u ispravnost svojih dela i kada je pre rata krao i podsticao narode i nacije na antagonizme, i kasnije kada je ratovima rukovodio i iz kazamata u pohod klanja slao najgore svoje otpadnike, silovatelje, pljačkaše i bitange. Takve su posttitoističke političke elite nesposobnim rukovođenjem dovele ionako krhku Jugoslaviju prvo do ekonomskog sloma kroz višedecenijske javašluke i stagnaciju, a kasnije su posejale antagonizme među njima, najpre u svrhu traženja krivca za ono za šta oni sami snose političku i svaku drugu odgovornost, da bi na kraju tako podeljene narode, pod nacionalnim barjacima i parolama o pravima naroda, vodili u krvave sukobe, grabež i pljačke. U kasnim fazama truljenja federalnog tkiva pridružuju im se i disidenti iz šezdesetih i sedamdesetih koji ogromnu popularnost sebi pripisuju upravo tim svojim tamnovanjima u koja su ih komunisti i oterali.
Deo tog kvaziintelektualnog mulja bio je i čovek koji je ovih dana umro a o čijoj je smrti vest prošla neprimećeno u senci "tekućih" događaja na našim prostorima. Čovek koji je uz Titove skute u ranim posleratnim godinama o njemu pisao eseje hvalospeva poltronski se pribijajući bokom uz noge njegovog trona i tražeći njegovo priznanje, sve dok nije napravio grešku u koracima i dopustio da iz njega progovori njegova kasnija jedina misao vodilja, "Srbi kao žrtve", koliko god bio ili ne bio u pravu.
"Kao mlad čovek nije uspeo da se mnogo posveti obrazovanju (završio je srednju poljoprivrednu školu), ali se posle II svetskog rata doškolovao" kaže o njemu jedan srednjoškolac u beleškama o biografiji čoveka koji je svoj akademski status stekao dobivši diplomu poljoprivrednog tehničara tek posle rata jer je još pre njega bio izbačen iz škole kao pripadnik Napredne omladine i komesarskim kursom SNO-a ili neke slične organizacije zvučnog akronima. Neosporni pripovedački talenat stoji, ali to niukom slučaju nije kvalifikacija za akademika (pa ni književnika, po meni, jer i moj je deda pričao super priče samo nikada nije liznuo plajvaz i probao da ih napiše). Može to neko zvati i edukacionim fašizmom, ali stvari tako stoje. U SANU je Ćosić ušao kao teoretičar nacionalizma, i neću reći "srpskog" jer je nacionalizam ideologija koja se hvata na svaku naciju, ako u njoj ima dovoljno tamnih, mračnih, zagušljivih i vlažnih podloga i ćoškova na kojima se kao lišaj i buđ može razvijati.
Isti taj srednjoškolac u svom eseju za visoku ocenu iz predmeta koji je neki hibrid između srpskog jezika i književnosti i istorije, navodi i sledeće "Tek posle 50-ih godina nastaju romani u srpskoj književnosti, do tad su bile zastupljene priče." I tu je kraj mojem pokušaju da objasnim kako se u Srbiji grade mitovi. Tako što se sruši sve što je bilo pre i onda se posadi "monokultura", "šećerna repa". Kao da Stevan Sremac i Bora Stanković nisu nikada postojali, kao da Seobe Miloša Crnjanskog nikada nisu bile napisane, a na stranu i to što se Ćosić služi imenom tog romana kao paracitatom za svoje Deobe. Kao da ne postoje ili su daleko ispod Ćosićevog nivoa jedan Andrić, jedan Meša Selimović ili jedan Pekić čije je Zlatno runo i fizičkim opsegom i sadržajem značajniji roman od svega što bi jedan Ćosić napisao i tri života da je imao, pa i njegov pokušaj reciklaže iste tematike, Vreme smrti.
No ne ulazeći u polemiku o (minornoj - moj lični stav) ulozi Ćosića u književnom opusu srpskog jezika, sve ovo pišem da bih pre svega podvukao tezu o poluproizvodu zvanom Ćosić-pisac i samoproizvodu zvanom Ćosić-političar i naci-teoretičar. Kao tvoraca ideologije koja je obeležila 5 poslednjih decenija u srpskoj istoriji, Ćosić je u masovnoj svesti Srba proizveo ono što je u velikoj meri doprinelo da dođe do poslednja tri rata u kojima je Srbija bačena na kolena - toliko o tvrdnji istog "oca nacije" da su Srbi uvek pobeđivali u ratovima a gubili u miru. Mogu se složiti samo sa tim da je pobednik svako ko se digao iz pepela poraza i pre svega iz tog poraza nešto naučio. Zameram Ćosiću najviše to što je u svest običnih Srba usadio isti onaj osećaj viktimizacije koji je Hitler ugradio Nemcima nakon Prvog svetskog rata. Istom tom isprobanom metodom, koju su koristili i propagandni moguli budućeg Trećeg rajha, Ćosić je uspeo u Srbe da posadi osećaj nepravedno progonjenih, prvo u okviru federalne zajednice zvane Jugoslavija a kasnije i u širim okvirima, već prema trenutnim potrebama, ali sa manjim intenzitetom, jer je njegovo nepotpuno obrazovanje i nepoznavanje stranih jezika bilo ograničavajuće. I bez obzira na nepobitne i faktografski utvrđene činjenice, kojima se obilno i vešto služio, kojima je istorijski utvrđeno da su Srbi stradavali vekovima i sa raznih strana, on je uspevao da manipuliše paranojama i srtahovima Srba samo u onoj meri realiteta koji je i sam poznavo, ali i više nego dovoljno da razvije samorazarajući nacipatološki naboj mase. Neću reći da mu je posao bio težak, ni njemu ni onima njemu sličnima na celom prostoru bivše države. Jer, nacionalizam je kao grip, širi se kapljično vazduhom, direktnim dodirom, ali i paraintelektualno.
Iz tog raspirenog osećaja žrtve koju je usadio u svest običnih Srba, rađao se gnev, mržnja i želja za "oslobađanjem" i "osvetom", i koliko god bilo istine u tome da su Srbi već vekovima na međi religija, civilizacija prečesto bili gaženi i rušeni, da su proterivani, klani i proganjani, način na koji je Dobrica Ćosić te činjenice iskoristio i na koji ih je upotrebio da i sam nesvestan manipuliše emocijama mase, čini ga suodgovornim za događaje na prostorima bivše Jugoslavije poslednjih 30 godina.
On, zajedno pod ruku sa onih šest jahača apokalipce što jašu atove gumenih kopita, snosi odgovornost za velika stradanja svih, ali i pre svega Srba, naroda kojem je pripadao i koji je toliko silno voleo da ga je ta njegova "medveđa" ljubav na kraju bacila na kolena poniznosti. Suodgovoran je što je Srbija danas ovo što jeste, što mora da se diže, ne iz pepela kao Fekins, nego iz mulja i blata, ne samo ovog od poplava, već pre svega moralnog, ekonomskog, obrazovnog, vojnog, kulturnog i svakog drugog.
Previše je proletera kod nas postalo piscima i državnicima, a put im je otvorio, kao Pandorinu kutiju, onaj lik, bravar, s početka ovog eseja. Obojici ne bih rekao "počivaj u miru", jer su oni, zajedno sa liderima svetskih velesila i velenacija, živima za sobom ostavili nasleđe višegeneracijskog nemira, haosa, kriza, nestašica, ratova, previranja .. U senci takvih ostali su, razumni, sabrani, školovani ljudi sa realnim kritičkim stavom, kojima je pristup politici i kreiranju kulturnog i društvenog sadržaja i stare Jugoslavije i Srbije, bio zabranjen.
Mada mi je potpuno jasno zašto su Jugosloveni morali da prihvate Tita za neprikosnovenog gospodara, jer je on pre svega svojim ratnim putem i vojnom moći, a i iskustvom iz I svetskog rata i boravka po Rusiji i Evropi, uspeo da se tom ulogom nametne, nikako još uvek ne mogu da shvatim kako su Srbi uspeli od tolikog broja školovanih i pametnih ljudi da za svoje nacionalne ideologe, akademike i predsednike, izaberu jednog poljoprivrednog tehničara i jednog grobara.
O mrtvima samo najbolje - kažu. Evo, ovo je moj maksimum.