AWAKENING
Nakon što je u gegavom hodu napustila stan i zalupila vrata za sobom, više iz nemogućnosti da kontriliše svoje pokrete nego zbog tek prekinute prepirke i raskida, on je, ne gledavši za njom, lenjo ustao sa troseda i krenuo ka kupatilu.
Kažu da zdrav čovek ima hiljadu želja a bolestan samo jednu. Isto je tako i kod zaljubljenog čoveka. Nameće se zaključak da je ljubav bolest, a on od takve bolesti nije mogao da se razboli.
- Želim da budem bolestan od tebe dok ne umrem! Tako jako te volim! - izjavio je to sebi u bradu, kroz poluciničan smešak i pogrdnu grimasu, a zatim se polupijan pogledao u ogledalu. Ostao je preneražen kada je u njemu video odraz muškarca istih godina ili mlađeg, koji se niodkuda pojavio.
- To možemo da rešimo na brzinu - reče Joe - dovoljno je samo da se opustiš i uhvatiš me za ruku. Odvešću te na mesto gde nema boli, gde ne postoji sutra i juče, gde je dan beskrajan u svojoj prepodnevnoj slatkoći, gde ti nisu potrebni muzika, slike, knjige, prijatelji, ništa.
Sheen je bio ukočen, grčevito se držao za umivaonik, toliko jako da su mu pomodrile ivice jagodica a koža između palca i kažiprsta je bila do te mere napeta da je iz nje nestalo krvi. Tresao se, lice mu je postalo bledo i počeo je da se znoji. Noge su mu otkazivale poslušnost a na leđima je osećao jezovitu hladnoću.
- Ne boj se - nastavi Joe kroz blagonakloni osmeh - to nije bolno. Slično je onome kada zaspiš.
Sheen je zatvorio oči i počeo u sebi da ponavlja "Sanjam , sanjam , sanjam , ja sanjam ... sanjam, ovo je samo san, ovo nije moguće , ovo jednostavno nije moguće" te začu opušteni smeh i reči.
- Ne sanjaš, ne sanjaš, sve je to istina, ona istina koju si mesecima kao neku žonglersku igru hoda po žici nad provalijom smišljao u svojoj glavi, i sada ti je ostvarena.
Već potpuno pojeden od straha, na granici da se raspadne, Sheen progovori kroz ukočenu vilicu:
- Ko si ti?
- Ja sam Joe.
- Šta hoćeš od mene? - upita ponovo Sheen.
- Ja? Ja od tebe neću ništa, ti si mene izmislio, ne ja tebe. Pravo je pitanje šta ti hoćeš od mene?
Zavladala pauza, ona teška, ukočena, ona u kojoj kamera putuje dok predmeti stoje zaleđeni i sve se opire promeni, prkosi gravitaciji. Sheen je ponovo zatvorio oči, gurnuo donju usnu među zube i prekrio je gornjom, zagrizao, napravio bolni izraz na licu te otvorio oči i opusti usne. U kupatilu više nije bilo nikoga, nije bilo odraza u ogledalu, nije bilo čudnog mirisa tamjana pomešanog sa smradom ustajale prljave garderobe razbacane po celom stanu.
Okrenuo se i osvrtao oko sebe u dugačkim minutama, a zatim izašao obazrivo iz kupatila prvo provirujući glavom a zatim pažljivo vrhom stopala napipavajući pod pre nego što bi punom nogom stao na njega i prebacio težinu. Kretao se stanom kao neko kome su tek skinuli gips sa gležnjeva. Skupljao je, a zapravo prebacivao po stanu razbacanu garderobu, prljav donji veš izmešan sa praznim kartonima od kilogramskih sladoleda i papirnatim maramica punim izlučevina strasti i opijatskih izbljuvaka. Pokušavao je da zapuštenim prljavim noktom palca odvoji vosak sveće koji se sa staklenog stola razlio na tepih prepun otpadaka, pikavaca, praznih konzervi piva, iskorištenih špriceva ... Primetio je koliko stan smrdi. Stao je i zagledao se u pribor na stolu, u kašiku iskrivljene drške, u tu sveću i crveni lakirani ženski kajš kakav su nosile žene još krajem šezdesetih. Zatim se setio majke, sestre ...
Dugo je još sedeo na razvalini troseda, kao na razvalini svoga nezapočetog i nesvršenog života, okružen starim novinama i kartonskim čašama, i zurio u pod pod svojim nogama.
Ljubav je možda bolest, ali njen nedostatak je smrt.
21.03.2013
Kažu da zdrav čovek ima hiljadu želja a bolestan samo jednu. Isto je tako i kod zaljubljenog čoveka. Nameće se zaključak da je ljubav bolest, a on od takve bolesti nije mogao da se razboli.
- Želim da budem bolestan od tebe dok ne umrem! Tako jako te volim! - izjavio je to sebi u bradu, kroz poluciničan smešak i pogrdnu grimasu, a zatim se polupijan pogledao u ogledalu. Ostao je preneražen kada je u njemu video odraz muškarca istih godina ili mlađeg, koji se niodkuda pojavio.
- To možemo da rešimo na brzinu - reče Joe - dovoljno je samo da se opustiš i uhvatiš me za ruku. Odvešću te na mesto gde nema boli, gde ne postoji sutra i juče, gde je dan beskrajan u svojoj prepodnevnoj slatkoći, gde ti nisu potrebni muzika, slike, knjige, prijatelji, ništa.
Sheen je bio ukočen, grčevito se držao za umivaonik, toliko jako da su mu pomodrile ivice jagodica a koža između palca i kažiprsta je bila do te mere napeta da je iz nje nestalo krvi. Tresao se, lice mu je postalo bledo i počeo je da se znoji. Noge su mu otkazivale poslušnost a na leđima je osećao jezovitu hladnoću.
- Ne boj se - nastavi Joe kroz blagonakloni osmeh - to nije bolno. Slično je onome kada zaspiš.
Sheen je zatvorio oči i počeo u sebi da ponavlja "Sanjam , sanjam , sanjam , ja sanjam ... sanjam, ovo je samo san, ovo nije moguće , ovo jednostavno nije moguće" te začu opušteni smeh i reči.
- Ne sanjaš, ne sanjaš, sve je to istina, ona istina koju si mesecima kao neku žonglersku igru hoda po žici nad provalijom smišljao u svojoj glavi, i sada ti je ostvarena.
Već potpuno pojeden od straha, na granici da se raspadne, Sheen progovori kroz ukočenu vilicu:
- Ko si ti?
- Ja sam Joe.
- Šta hoćeš od mene? - upita ponovo Sheen.
- Ja? Ja od tebe neću ništa, ti si mene izmislio, ne ja tebe. Pravo je pitanje šta ti hoćeš od mene?
Zavladala pauza, ona teška, ukočena, ona u kojoj kamera putuje dok predmeti stoje zaleđeni i sve se opire promeni, prkosi gravitaciji. Sheen je ponovo zatvorio oči, gurnuo donju usnu među zube i prekrio je gornjom, zagrizao, napravio bolni izraz na licu te otvorio oči i opusti usne. U kupatilu više nije bilo nikoga, nije bilo odraza u ogledalu, nije bilo čudnog mirisa tamjana pomešanog sa smradom ustajale prljave garderobe razbacane po celom stanu.
Okrenuo se i osvrtao oko sebe u dugačkim minutama, a zatim izašao obazrivo iz kupatila prvo provirujući glavom a zatim pažljivo vrhom stopala napipavajući pod pre nego što bi punom nogom stao na njega i prebacio težinu. Kretao se stanom kao neko kome su tek skinuli gips sa gležnjeva. Skupljao je, a zapravo prebacivao po stanu razbacanu garderobu, prljav donji veš izmešan sa praznim kartonima od kilogramskih sladoleda i papirnatim maramica punim izlučevina strasti i opijatskih izbljuvaka. Pokušavao je da zapuštenim prljavim noktom palca odvoji vosak sveće koji se sa staklenog stola razlio na tepih prepun otpadaka, pikavaca, praznih konzervi piva, iskorištenih špriceva ... Primetio je koliko stan smrdi. Stao je i zagledao se u pribor na stolu, u kašiku iskrivljene drške, u tu sveću i crveni lakirani ženski kajš kakav su nosile žene još krajem šezdesetih. Zatim se setio majke, sestre ...
Dugo je još sedeo na razvalini troseda, kao na razvalini svoga nezapočetog i nesvršenog života, okružen starim novinama i kartonskim čašama, i zurio u pod pod svojim nogama.
Ljubav je možda bolest, ali njen nedostatak je smrt.
21.03.2013