300000 KUNA NA OBRAZ
Ulazim, na poslu, u prostoriju do svoje.....
U njoj su M., kolegica sa kojeom se baš 'ne mirišim', neka nepoznata osoba koja ima lice kao nedorađena glinena skulptura i ima ulogu slučajnog promatrača, i zamjenica direktora D. koja je u neku ruku i prijatelj.
D. ima izraz na licu koji se nosi kada su se dogodile velike stvari ali se ne zna jesu li strašne ili dobre. Ona mi govori glasom koji je nekog prizvuka rastanka, ali ne konačnog nego onog u kojem se rastajemo na neko vrijeme sa jednom osobom da bi smo kroz neodređeni period bili u mogućnosti upoznati novu a istu tu.
Vadeći iz poveće ženske torbe papirić koji mi liči na ček, kaže 'Dođi D., ovo je nešto za tebe. To tebi pripada jer si me nagovorio da uplatim.' Ja pitam
'Što je to?'
'To je 300.000 Kuna, tvoj dio od dobitka na lotu.'
U meni je ushit spoznaje što sve sa tim novcem sada mogu, ali na usnama mi je
'Ali ja sam te samo nagovarao, nisam uplatio skupa sa tobom, pa da sada mogu polagati pravo na dio. Ne mogu to primiti!'
'Možeš', kaže ona, 'da nije bilo tvog nagovora ne bi bilo ni dobitka'
Gura mi ček u ruku a kolegica M. komentira prikrivenim tonom zavisti ali otvorenim tonom cinizma.
'Ma šta on! Šta mu to daješ! Već danima ništa ne radi na poslu!'
D. me grli i govori,
'Ne znate vi, nitko od vas, tko je on i koliko je važan za našu firmu.'
Zagrljaj je prijateljski, sestrinski, nabijen emocijama, snažan i potpun. U tom zagrljaju ja joj kažem
'Znam D. da je ovaj svijet besćutan i da samo isisava iz nas a ništa ne uzvraća.'
i plačem, a čini mi se i ona.
Dok je grlim, osjećam njezinu kosu na mom obrazu. Na toj kosi je neka masna supstanaca. Nije gel za kosu, nije brilijantin, to je neka aktivna masna supstanca ali ne osjećam što uzrokuje na mom obrazu. Odvajam se od D. i držeći joj ruku u svojoj, mojom drugom joj vraćam ček i kažem.
'Ne mogu to primiti. Niti mi treba. Zadrži!'
Rez koji nema vremensku definiciju.
I dalje sam na poslu, u kafiću otvorenog tipa koji smo, ne znam u opće kada, uspjeli urediti. Kafić je mali ali bogato uređen, sa nekim ogledalima iza mojih leđa, sa velikim plazma televizorom na kojem ne prepoznajem sadržaj. Oko mene je dosta ljudi i nikoga ne poznajem. Nepoznata lica.
Osjećam svrab na lijevom obrazu. Onaj slatko iritantni koji nas nagoni da se češemo toliko jako da uživamo u boli te grubisti. Osjećam da mi je na vrhovima prstiju lijeve ruke, u noktima, neka tvar, neka meka, vlažna, amorfna tvar. Shvatim da sam si otkinuo poveći sloj kože, do onog rozikastog podsloja. Ništa me ne boli, samo me preneražuje činjenica da sam si otvorio toliku ranu na licu i da će trebati mjeseci da mi to zacijeli.
Ispred toaleta u koje se ulazi direktno iz prolaza u kojem je i šank i barske stolice, stoje dva tipa. Slični su zarbijačima, krupni, bez vrata, na očigled snažni. Jedan mi uz osmjeh kaže, 'Što vam se to dogodilo? Dajte, uđite u WC da to pogledamo. Ne izgleda dobro.'
Ulazim u muški WC držeći kožu svog obraza uz lice, kao da želim spriječiti da se rana poveća. I dalje me ništa ne boli. Stajem pred ogledalo. Na lijevom obrazu mi nedostaje dio kože veličine polovice šake. Rozikasta ranetina, na donjoj strani prošarana tragovima krvi koja mi kapa niz zdravo tkivo i pada na košulju. Okovratnik mi je krvav a ja sam zaprepašten ukupnom slikom.
U tom trenu, ta dva grmalja koja su mi pružila pomoć, počinju davati neke izjave koje ne razumijem, ili ih se samo ne sjećam, zbog grohotnog tona podsmjehivanja. U meni je paklenska ljutnja, takav gnijev i agresija da dobijam ogromnu snagu. Jednoga od njih odgurnem toliko jako da on pada na pod bez snage da se više podigne a drugoga udaram šakom u lice, istom silinom, da se on od toga savija unatrag naslanjajući se rukama na umivaonik iza sebe i ostale tako bez namjere da se vrati u uspravni položaj.
Ne znam u kojim sekundama se to događa, jer mi se čini da još uvjek nisam zaspao. Znam da još uvjek nisam zaspao. Moram to zapamtiti. Svaki detalj tog sna ili halucinacije. Ne mogu sada obrađivati jer nije trenutak. Ali moram zapamtiti jer to nešto znači. To mora imati duboki smisao i poruku......za mene.
U njoj su M., kolegica sa kojeom se baš 'ne mirišim', neka nepoznata osoba koja ima lice kao nedorađena glinena skulptura i ima ulogu slučajnog promatrača, i zamjenica direktora D. koja je u neku ruku i prijatelj.
D. ima izraz na licu koji se nosi kada su se dogodile velike stvari ali se ne zna jesu li strašne ili dobre. Ona mi govori glasom koji je nekog prizvuka rastanka, ali ne konačnog nego onog u kojem se rastajemo na neko vrijeme sa jednom osobom da bi smo kroz neodređeni period bili u mogućnosti upoznati novu a istu tu.
Vadeći iz poveće ženske torbe papirić koji mi liči na ček, kaže 'Dođi D., ovo je nešto za tebe. To tebi pripada jer si me nagovorio da uplatim.' Ja pitam
'Što je to?'
'To je 300.000 Kuna, tvoj dio od dobitka na lotu.'
U meni je ushit spoznaje što sve sa tim novcem sada mogu, ali na usnama mi je
'Ali ja sam te samo nagovarao, nisam uplatio skupa sa tobom, pa da sada mogu polagati pravo na dio. Ne mogu to primiti!'
'Možeš', kaže ona, 'da nije bilo tvog nagovora ne bi bilo ni dobitka'
Gura mi ček u ruku a kolegica M. komentira prikrivenim tonom zavisti ali otvorenim tonom cinizma.
'Ma šta on! Šta mu to daješ! Već danima ništa ne radi na poslu!'
D. me grli i govori,
'Ne znate vi, nitko od vas, tko je on i koliko je važan za našu firmu.'
Zagrljaj je prijateljski, sestrinski, nabijen emocijama, snažan i potpun. U tom zagrljaju ja joj kažem
'Znam D. da je ovaj svijet besćutan i da samo isisava iz nas a ništa ne uzvraća.'
i plačem, a čini mi se i ona.
Dok je grlim, osjećam njezinu kosu na mom obrazu. Na toj kosi je neka masna supstanaca. Nije gel za kosu, nije brilijantin, to je neka aktivna masna supstanca ali ne osjećam što uzrokuje na mom obrazu. Odvajam se od D. i držeći joj ruku u svojoj, mojom drugom joj vraćam ček i kažem.
'Ne mogu to primiti. Niti mi treba. Zadrži!'
Rez koji nema vremensku definiciju.
I dalje sam na poslu, u kafiću otvorenog tipa koji smo, ne znam u opće kada, uspjeli urediti. Kafić je mali ali bogato uređen, sa nekim ogledalima iza mojih leđa, sa velikim plazma televizorom na kojem ne prepoznajem sadržaj. Oko mene je dosta ljudi i nikoga ne poznajem. Nepoznata lica.
Osjećam svrab na lijevom obrazu. Onaj slatko iritantni koji nas nagoni da se češemo toliko jako da uživamo u boli te grubisti. Osjećam da mi je na vrhovima prstiju lijeve ruke, u noktima, neka tvar, neka meka, vlažna, amorfna tvar. Shvatim da sam si otkinuo poveći sloj kože, do onog rozikastog podsloja. Ništa me ne boli, samo me preneražuje činjenica da sam si otvorio toliku ranu na licu i da će trebati mjeseci da mi to zacijeli.
Ispred toaleta u koje se ulazi direktno iz prolaza u kojem je i šank i barske stolice, stoje dva tipa. Slični su zarbijačima, krupni, bez vrata, na očigled snažni. Jedan mi uz osmjeh kaže, 'Što vam se to dogodilo? Dajte, uđite u WC da to pogledamo. Ne izgleda dobro.'
Ulazim u muški WC držeći kožu svog obraza uz lice, kao da želim spriječiti da se rana poveća. I dalje me ništa ne boli. Stajem pred ogledalo. Na lijevom obrazu mi nedostaje dio kože veličine polovice šake. Rozikasta ranetina, na donjoj strani prošarana tragovima krvi koja mi kapa niz zdravo tkivo i pada na košulju. Okovratnik mi je krvav a ja sam zaprepašten ukupnom slikom.
U tom trenu, ta dva grmalja koja su mi pružila pomoć, počinju davati neke izjave koje ne razumijem, ili ih se samo ne sjećam, zbog grohotnog tona podsmjehivanja. U meni je paklenska ljutnja, takav gnijev i agresija da dobijam ogromnu snagu. Jednoga od njih odgurnem toliko jako da on pada na pod bez snage da se više podigne a drugoga udaram šakom u lice, istom silinom, da se on od toga savija unatrag naslanjajući se rukama na umivaonik iza sebe i ostale tako bez namjere da se vrati u uspravni položaj.
Ne znam u kojim sekundama se to događa, jer mi se čini da još uvjek nisam zaspao. Znam da još uvjek nisam zaspao. Moram to zapamtiti. Svaki detalj tog sna ili halucinacije. Ne mogu sada obrađivati jer nije trenutak. Ali moram zapamtiti jer to nešto znači. To mora imati duboki smisao i poruku......za mene.