SESTRE
Bol nikada ne nestane, ne ode, samo se na nju
priviknemo. Nađemo u džepovima svoje duše onaj ćoškić u kojem nas neće žuljati
i tamo je smestimo. I ona s vremenom shvati da nas više ne uznemirava njeno
prisustvo pa se tako ugnezdi i primiri i nastavi da živi u tom našem džepu,
odomaći se.
Bol je sastavnica naše ličnosti, bez nje ne bi bilo ni nas. Sve ono što nas je izgradilo kao ljude, sve ono što je potvrdilo postojanje i vrednost naših karaktera je upravo bol. Ona je mera čoveka, a ne sreća. Sreća je nešto što nas otupi, postanemo lenji i nesposobni da se odbranimo od svega onoga što nas čeka u životu pa jako sretna deca kasnije padnu i više se ne dignu posle prvog životnog kraha.
Ocenjivanje ili gradacije i poređenja je na bol ili sreću nemoguće primeniti, jedino što im je zajedničko je da su ograničene u čoveku i bez njega, kao domaćina, za te parazite nema života.
Svakakvim se trikovima te dve nemani služe da nas slome, prva nas prvo uspavljuje i omekšava da bi nas druga lakše izrezala i izmlatila. One rade zajedno, u to nema sumnje. Vrlo su vešte i u pretvaranju, maskiranju, glumatanju. Često sebi znaju da nadenu svakakva imena da bi nas zbunile, Bol se pretstavlja kao Tuga, Jad, Strah, Bolest a Sreća kao Ljubav, Drugarstvo, Zdravlje.
Ja svoje Boli čuvam pažljivo. Naučio sam da ih treba poštovati više od Sreće jer je Sreća varljiva pojava a Bol je konstanta, nemam bore od smeha nego od ljutine i suza. Pazi i moja Bol na mene, kad vidi da sam na granici snaga ona javi svojoj novoj imenjakinji da malo sačeka dok ne osnažim. Ne znam da li je to zato što su razvile emotivni odnos premam meni ili jednostavno iz razloga što se boje da ne izgube stanodavca.
Ne tvrdim da je ovaj pristup koji ja primenjujem ispravan, za sada u džepovima ima još mesta, ali ima ljudi koji su svoju Bol doveli u punu formu, ne spremaju je u taj neki ćoškić duše da se ona baškari, čita novine i gleda televiziju, nego su je dobro razgibali i osnažili da uvek najvećom snagom udara i lomi nikada ne prestajući. Neki idu tako daleko da čak uvežbaju svoju Bol da ona može i da dovikuje svojim sestrama i da ih doziva da što pre dođu i u što većoj količini. Kad upoznam nekog takvog, moje Boli se isto upoznaju sa njegovim, čak uvek dođe i do nekog malog takmičenja među njima, ali moje se brzo predaju jer su trome i lenje kao i njihov domaćin.
Retko srećem ljude koji međusobno upoznaju svoje Sreće. Ono tašto nadmetanje oko automobila ili žena ili dostignuća dece u školovanju ne računam, ionako pola toge ne smatram Srećom. Valjda se ljudi boje da im neko Sreću ne ukrade. Ja nemam takvih problema, Sreće imam malo ali se ona mene drži ko pijan plota, prilično je nesigurna i stidljiva pa je to razlog više zbog kojega sam siguran da ne bi tek tako otišla nekom drugom, a naročito zato što sam ja moje Boli i Sreće pomirio pa jedne drugima ne čupaju kosu i ne grizu se. Kod mene im je prilično udobno, dajem im dovoljno sebe da ne pregladne a opet ne previše da mi se ne osnaže i ne pojedu me do kraja, jer su to veštice već više puta pokušale ali se nisam dao.
Onomad sam shvatio da su sve moje Boli i sve moje Sreće sestre, i to rođene. Bio sam nemalo iznenađen. Sad ih baš nešto zagledam dublje i primećujem da stvarno liče, nadovezuju se jedna na drugu u nekim crtama lica, imaju vrlo slične gestikulacije...zamislite pa u stanju su da mi nateraju suze na oči i jedne i druge. Mislim da bez njih ne bih mogao da živim, a opet, lepo bi bilo da je Sreća malo brojnija, bar mrvicu....ma! nije loše ni ovako!
Bol je sastavnica naše ličnosti, bez nje ne bi bilo ni nas. Sve ono što nas je izgradilo kao ljude, sve ono što je potvrdilo postojanje i vrednost naših karaktera je upravo bol. Ona je mera čoveka, a ne sreća. Sreća je nešto što nas otupi, postanemo lenji i nesposobni da se odbranimo od svega onoga što nas čeka u životu pa jako sretna deca kasnije padnu i više se ne dignu posle prvog životnog kraha.
Ocenjivanje ili gradacije i poređenja je na bol ili sreću nemoguće primeniti, jedino što im je zajedničko je da su ograničene u čoveku i bez njega, kao domaćina, za te parazite nema života.
Svakakvim se trikovima te dve nemani služe da nas slome, prva nas prvo uspavljuje i omekšava da bi nas druga lakše izrezala i izmlatila. One rade zajedno, u to nema sumnje. Vrlo su vešte i u pretvaranju, maskiranju, glumatanju. Često sebi znaju da nadenu svakakva imena da bi nas zbunile, Bol se pretstavlja kao Tuga, Jad, Strah, Bolest a Sreća kao Ljubav, Drugarstvo, Zdravlje.
Ja svoje Boli čuvam pažljivo. Naučio sam da ih treba poštovati više od Sreće jer je Sreća varljiva pojava a Bol je konstanta, nemam bore od smeha nego od ljutine i suza. Pazi i moja Bol na mene, kad vidi da sam na granici snaga ona javi svojoj novoj imenjakinji da malo sačeka dok ne osnažim. Ne znam da li je to zato što su razvile emotivni odnos premam meni ili jednostavno iz razloga što se boje da ne izgube stanodavca.
Ne tvrdim da je ovaj pristup koji ja primenjujem ispravan, za sada u džepovima ima još mesta, ali ima ljudi koji su svoju Bol doveli u punu formu, ne spremaju je u taj neki ćoškić duše da se ona baškari, čita novine i gleda televiziju, nego su je dobro razgibali i osnažili da uvek najvećom snagom udara i lomi nikada ne prestajući. Neki idu tako daleko da čak uvežbaju svoju Bol da ona može i da dovikuje svojim sestrama i da ih doziva da što pre dođu i u što većoj količini. Kad upoznam nekog takvog, moje Boli se isto upoznaju sa njegovim, čak uvek dođe i do nekog malog takmičenja među njima, ali moje se brzo predaju jer su trome i lenje kao i njihov domaćin.
Retko srećem ljude koji međusobno upoznaju svoje Sreće. Ono tašto nadmetanje oko automobila ili žena ili dostignuća dece u školovanju ne računam, ionako pola toge ne smatram Srećom. Valjda se ljudi boje da im neko Sreću ne ukrade. Ja nemam takvih problema, Sreće imam malo ali se ona mene drži ko pijan plota, prilično je nesigurna i stidljiva pa je to razlog više zbog kojega sam siguran da ne bi tek tako otišla nekom drugom, a naročito zato što sam ja moje Boli i Sreće pomirio pa jedne drugima ne čupaju kosu i ne grizu se. Kod mene im je prilično udobno, dajem im dovoljno sebe da ne pregladne a opet ne previše da mi se ne osnaže i ne pojedu me do kraja, jer su to veštice već više puta pokušale ali se nisam dao.
Onomad sam shvatio da su sve moje Boli i sve moje Sreće sestre, i to rođene. Bio sam nemalo iznenađen. Sad ih baš nešto zagledam dublje i primećujem da stvarno liče, nadovezuju se jedna na drugu u nekim crtama lica, imaju vrlo slične gestikulacije...zamislite pa u stanju su da mi nateraju suze na oči i jedne i druge. Mislim da bez njih ne bih mogao da živim, a opet, lepo bi bilo da je Sreća malo brojnija, bar mrvicu....ma! nije loše ni ovako!