U FALŠU
Pesme su mi postale
otrcane, dosadne.
Sva im je jedrost
i sva suština
bajato zanovetanje,
i mojim su očima
postale smetanje,
dok ih ponovo čitam,
slova ta gutam nanizana
u beskrajnom maršu
koji ukočeno stoji
bez snage za kretanje.
* * *
Toliko se puno
stvari promenilo,
a ništa nije,
pa se pitam
čemu to vodi,
gde to ja skitam
i šta me to tera
da uvek u iste uličice
svesti smeram
i ponovo zveram
na iste prozore
iza čijeg se polumraka
tvoja šaka
provlači prstima
kroz moju kosu.
Pokušavam da pobegnem
mislima od tebe,
da nađem neki
ćošak, utočište,
da se malo smirim
ali to je nemoguće,
jer čim oči sklopim
i u snu opet virim
na tvoj prozor
iza kojeg ti šaka
prstima prolazi
kroz moju kosu.
U tom se zanosu
sve moje reči
samo vrte u krug
i svaku nešto vuče
u tvoj omamni sprud
u grotlo tvoje spirale
gde zauvek bude zaboravljena,
rečenice mi gube prideve,
opise, i postaju male,
i sve se nekakao topi
u samo jedan pogled oka
prema tvome prozoru
iza kojeg rukom prolaziš
raširenih prstiju
kroz moju kosu.
* * *
Ti, hrano mojoj ljubavi
i smrti mome ponosu,
ja već taj pogled
zarobljen u sebi
predugo nosim
a čini mi se
da ću zauvek.
* * *
Pesme su moje dosadnih rima
u njima je sve u falšu,
u njima ništa ne štima,
u njima kao slepac lutam
u strahu da sam prazan
i da tvojom površinom
samo bespomoćno plutam.