PISMO VRAĆENO POŠILJATELJU, ADRESA PRIMATELJA NEPOZNATA
Na kolodvoru je polumrak. Čekam autobus koji treba doći iz poznatog odredišta, grada koji mi je pojeo radne sate i koji poznajem samo po hotelima, ne i po parkovima, obalnoj šetnici, ugodnim mjestima za razgovor, kazalištu ili bilo čemu drugom po čemu bi neki grad trebalo upoznati. Stojim u tom poluprostoru bez okusa punog neugodnih mirisa. Čekam nekoga koga poznajem a nikada nisam vidio. Nemam nikakvu strijepnju ili tremu. Smiren sam. Kao da sam odabrao potez koji će sve razriješiti. Idem u rez mača.
Gledam kraj sebe jednog čovjeka naslonjenog leđima na zid. Stoji kraj kante za otpatke, puši i trese pepeo u za to namjenjeni dio na poklopcu. Puši intenzivno, jednu za drugom, jakim udisajima, brzim izdisajima dima koji želi što prije potisnuti iz pluća da bi oslobodio prostor za novi dim. Kao da u njemu buja neka odluka. Nije ljut, samo nervozno iškejue trenutak u kojem će naume provesti u čin, a taj trenutak ne može dočekati.
Dije mlade djevojke, nešto dalje od mene. Nešto govore jedna drugoj vrlo približene licima, kao da si šapću ali ne na uho. Jedna se povremeno osmjehuje na to što joj druga govori i kao da se rumeni. Mlade su, srednjoškolke, vraćaju se doma međugradskim autobusom sa popodnevne nastave. Igra je vjerojatno preneseni flert. Frendica za drugu odrađuje 'telephone affair' ulogu, onako prijateljski. Obje uživaju u tome.
Vraćam pogled na pušača, ali on je nestao. Gledam kroz ulaz u zgradu kolodvora. Nema ga. Nisam stigao smisliti priču do kraja za njega. I dok okrećem glavu, vidim ga krajičkom oka, okreće se od kioska u zgradi i otvara novu kutiju cigareta žurno izlazeći van i paleći novu. On čeka nekoga sa kim će razriješiti neki problem. Mislim da je u pitanju žena ili dijete. Dijete nije jer on nema još toliko godina da bi mu dijete putovalo bez njega autobusom. Najvjerojatnije je žena. Muškarci samo zbog žena mogu biti toliko nervozni i uznemireno iščekivati. Ne može biti ni kockarski dug jer ovo nije mjesto gdje kockari vraćaju dugove. Žena je sigurno.
U međuvremenu je stigao autobus i Zadra i curice su ušle u njega. Zbunjen sam. Zadar je daleko, ali mi pada na pamet da je petak i da se vjerojatno vraćaju za vikend doma a tu su u domu za srednjoškolce. Ne ide mi ta priča. Sve vrijeme pokušavam smisliti radnju koja me se uopće ne tiče. Način da ne razmišljam o svojoj priči.
Dolazi i autobus iz Rijeke. Iz njaga izlazi žena sa malenim dječakom. Čovjek je, dok to nisam vidio, već bi pred vratima autobusa i oni se svo troje grle i ljube. On drži dječaka u jednoj ruci dok su svo troje zagrljeni i žena nu miluje obraz. Mislim da mu zadah jako miriše po duhanu ali to se uopće ne vidi na licima njegovoh najmilijih. Opsjeda me i osjećaj zadovoljstva zbog tog tročlanog malog svijeta ali odmah zatim osjećam probadanje u grudima i mišićnu aktivnost svoga lica koje ide ka ....... ne, ne, ne i ne. Ne mogu si to sada dozvoliti. Okrećem glavu. Odlučio sam i idem za svojom odlukom. Još samo 10 minuta.
Ne palim cigaretu iako bih stigao jednu popušiti. Čuvam si svježinu daha pojačanu žvakaćom. Želim zadržati idealnu sliku o sebi. Moj mač mora biti potuno spreman za rezanje, ne smije se pokolebati zbog zadaha ili nekog sitnog nedostatka.
Prolaze sekunde, minute duge kao dani. Vraća mi se slika tročlanog svijeta, nečija uzajamna toplina i moja hladnoća ruku miješaju se.
U džepu mi zvoni....poruka...ne vidim od koga je. Stiskam promrzlim prstima ne osjećajući tipke. 'Ne mogu doći, oprosti'. Vidim da je poruka poslana na vrijeme, da je dostava kasnila. Takvi su dani praznički, ljubavnički, veliki je promet poljubaca u mreži. Zagušenje me je prevarilo i došao sam tu bez potrebe. Mislio sam da će me nešto takvo srušiti. Ubiti kao muškarca. Pokolebati i nagristi samopouzdanje toliko da ću od toga dobiti napad samosažaljenja. A nije. Primio sam to sa olakšanjem, sa spoznajom da se ne mogu uzdati u oštrice koje nisu moje.
Već sutradan sam čeko svoj mač na istom mjestu i kroz buduće dane ga pustio da reže za mene. Rasporena utroba nije pokazala ono što sam očekivao. Uvjek je tako. Unutra je bio samo poziv za pomoć, meni upućen . Nisam taj čovjek, čovjek bez stalnog mjesta boravka. Pisma meni upućena uvjek su otvorena i pročitana, zna se i pošiljatelj i primatelj.
Od onda izbjegavam taj kolodvor. On me vraća i podsjeća na to da ne vladam, da sam uvjek na pogrešnim peronima ili u pogrešno vrijeme. Da griješim u izmišljenim pričama i da su stvarne uvjek ljepše od onih koje mogu iskonstruirati.
Što li je stvarna priča prijateljica koje putuju za Zadar. Ili je to samo bio autobus u tom smjeru kojim su došle tek do prve usputne stanice, tu negdje blizu, jako blizu ovoga grada.