SA GORSKOG TRONA
Na prijevoju kojim se prelazi iz južnog u sjeverni dio, širi se na obje strane pogled od kojeg zastaje dah i osjećam se tako malen, nebitan u toj ogromnosti i prostranstvu. Dok prelazim, iza mene ostaje more kakvo nikada nisam vidio, čini mi se kao da letim nad njim, površina je tako daleka, a količina sunčeve svjetlosti koja se zrcali o nju daleko je intenzivnija od one kada se gleda sa niže razine. Ispred mene je zeleno prostranstvo brežuljkastog krajolika. Što pogled dižem više, zeleni tonovi su sivkastiji u omagljenoj daljini koja se jedva primjetnom razlikom nijansi stapa sa sivkastim oblačnim nebom. Sa druge strane je klima potpuno drugačija i vidim da ta razlika počinje već u atmosferi nad samim visokim prijevojem.
Put do gore bio je naporan, nisam pripremljen za takve naporei tražim odmorište, neki podatni kamen ili zaglačanu stijenu na kojoj ću se malo polegnuti i odmoriti se, no takvo mjesto tu ne postoji. Svaki korak koji napravim, traži zaravnjenu površinu kakvih je tu jako malo. Jedva pronalazim nešto slično oronulom, razvaljenom tronu i gnijezdim se u njega dok tijelom polagano ispitujem oštre rubove koji bi me mogli zagrebati.
Sjedim tu, kao neki kralj svega i ničega, kao netko kome je dato da nasluti kako izgleda pogled gospodara vječnosti, i pitam se može li moje oko i moja svijest spoznati veličinu vječnosti, ili je upravo to što sam vremenom ograničen, bogatstvo koje mi daje mogućnost da se divim onome što vidim. Sa tog trona gorskih vilenjaka, gledam prema strani sa koje sam došao. Po modrosrebrnoj površini nasumično su razbacani sičušni bijeli trunovi brodova koji kao da se ne kreću, kao da stoje u mjestu, od velike udaljenosti njihov pomak je nevidljiv. Svemirski brodovi putuju brzinama od više desetaka tisuća kilometata u sekundi, ali to se ne vidi u prostranstvu u kojem je izostala svaka statička referenca za usporedbu promjene u kretanju. Zbog toga su kao zamrznuti svi brodovi gledani u velikim slikama, i svemirski i morski. Tako je i sa ljudima. U velikom prostranstvu života, kao da samo stoje, kao da se ništa ne događa, kao da su umrtvljeni, neaktivni, nepokretni. Promjena se vidi tek postojanjem neke točke usporedbe, neke druge osobe, važne, pokretne ili ne, svejedno.
Od prijevoja se bočno dižu nastavci planinskog lanca, ne puno viši od mjesta na kojem sam, ali dovoljno viši da daju neki okvir i granicu. Da nije toga, ova slika bila bi prevelika, ne bi imala smisla, beskraj bi progutao samoga sebe a ljudsko oko ne bi moglo naći odraz svoje malenkosti u svemu. Bolje je ovako, jer prijevoj ima smisao, razdvaja dva svijeta, dva vremena, i predstavlja prijelaz, dveri kroz koje se prolazi bez kucanja i čekanja odgovora.
Shvatim da me u nastavku ne čeka svijet kojem pripadam. Zelene šume i brda nisu moj ambijent. Znam da se iz podnožja tih brda Sunce vidi daleko manje vremena negu u krajevima iz kojih dolazim i da se velike kiše sunovraćuju sa tih obronaka u blatnim potocima. Jutra su maglena, nema vjetrova, sjene su prevelike i zaklanjaju sve oko sebe, a to ne volim.
Čeka me dug, još opasniji, put povratka a tijelo još uvijek nije odmoreno, noge drhte u bedrima od napora uspona a stopala žare. I oči su mi umorne, i grudi osiromašene rijetkim zrakom. Samo su mi misli napunjene, jedino one imaju energiju da me vrate strmim stazama i onom ponornom klisurom kojom sam se penjao mislivši da će to biti zadnjih par sati moga života.
Vraćam pogled na rasute brodove i primjećujem male razlike u mjestima gdje su se nalazili dok sam ih gledao prije desetak minuta.
Vrijeme proteklo od usvojenog a prerađenog sjećanja do nove spoznaje, ukazuje. Neophodno je strpljenje da ono prođe i pokaže promjene. Dok pričamo o svojim životima, vrijeme spominjemo kao usputnu pojavu između naglašenih promjena, a ono zaslužuje daleko više pažnje.
Put do gore bio je naporan, nisam pripremljen za takve naporei tražim odmorište, neki podatni kamen ili zaglačanu stijenu na kojoj ću se malo polegnuti i odmoriti se, no takvo mjesto tu ne postoji. Svaki korak koji napravim, traži zaravnjenu površinu kakvih je tu jako malo. Jedva pronalazim nešto slično oronulom, razvaljenom tronu i gnijezdim se u njega dok tijelom polagano ispitujem oštre rubove koji bi me mogli zagrebati.
Sjedim tu, kao neki kralj svega i ničega, kao netko kome je dato da nasluti kako izgleda pogled gospodara vječnosti, i pitam se može li moje oko i moja svijest spoznati veličinu vječnosti, ili je upravo to što sam vremenom ograničen, bogatstvo koje mi daje mogućnost da se divim onome što vidim. Sa tog trona gorskih vilenjaka, gledam prema strani sa koje sam došao. Po modrosrebrnoj površini nasumično su razbacani sičušni bijeli trunovi brodova koji kao da se ne kreću, kao da stoje u mjestu, od velike udaljenosti njihov pomak je nevidljiv. Svemirski brodovi putuju brzinama od više desetaka tisuća kilometata u sekundi, ali to se ne vidi u prostranstvu u kojem je izostala svaka statička referenca za usporedbu promjene u kretanju. Zbog toga su kao zamrznuti svi brodovi gledani u velikim slikama, i svemirski i morski. Tako je i sa ljudima. U velikom prostranstvu života, kao da samo stoje, kao da se ništa ne događa, kao da su umrtvljeni, neaktivni, nepokretni. Promjena se vidi tek postojanjem neke točke usporedbe, neke druge osobe, važne, pokretne ili ne, svejedno.
Od prijevoja se bočno dižu nastavci planinskog lanca, ne puno viši od mjesta na kojem sam, ali dovoljno viši da daju neki okvir i granicu. Da nije toga, ova slika bila bi prevelika, ne bi imala smisla, beskraj bi progutao samoga sebe a ljudsko oko ne bi moglo naći odraz svoje malenkosti u svemu. Bolje je ovako, jer prijevoj ima smisao, razdvaja dva svijeta, dva vremena, i predstavlja prijelaz, dveri kroz koje se prolazi bez kucanja i čekanja odgovora.
Shvatim da me u nastavku ne čeka svijet kojem pripadam. Zelene šume i brda nisu moj ambijent. Znam da se iz podnožja tih brda Sunce vidi daleko manje vremena negu u krajevima iz kojih dolazim i da se velike kiše sunovraćuju sa tih obronaka u blatnim potocima. Jutra su maglena, nema vjetrova, sjene su prevelike i zaklanjaju sve oko sebe, a to ne volim.
Čeka me dug, još opasniji, put povratka a tijelo još uvijek nije odmoreno, noge drhte u bedrima od napora uspona a stopala žare. I oči su mi umorne, i grudi osiromašene rijetkim zrakom. Samo su mi misli napunjene, jedino one imaju energiju da me vrate strmim stazama i onom ponornom klisurom kojom sam se penjao mislivši da će to biti zadnjih par sati moga života.
Vraćam pogled na rasute brodove i primjećujem male razlike u mjestima gdje su se nalazili dok sam ih gledao prije desetak minuta.
Vrijeme proteklo od usvojenog a prerađenog sjećanja do nove spoznaje, ukazuje. Neophodno je strpljenje da ono prođe i pokaže promjene. Dok pričamo o svojim životima, vrijeme spominjemo kao usputnu pojavu između naglašenih promjena, a ono zaslužuje daleko više pažnje.