‘Ne, neću se vratiti.’
"Ne, neću se vratiti. Otišao sam još pre dvanaest godina, a ovde, u Estersundu, već sam osam. Imam porodicu. Vidite onog beloglavog dečaka tamo? Da, liči. I jeste Šveđanin. Moja žena ga je rodila kao devojka, pre mene; drugi su ovde običaji. Dao sam mu svoje prezime; oca ionako nije znao. Sad se zove Arne Sretenović. Jedva se naučio da izgovori celo svoje ime. Učim ga da govori srpski. I, da vidite, ide mu od ruke, dosta je bistar."
A ako se ne vratim da tamo umrem, umreću, jednostavno ću da umrem. Želim, ali ipak, neću se vratiti, a želim, a neću moći! Tamo je moj svet, tamo je moj smrad, tamo su moji ljudi, moje psovke, moja bezizlaznost .. sve ono što me čini onim što jesam. Ovde sam "nešto". Bizarno, ti apostrofi su kao tesno odelo, uredno, ispeglano, sa smislom, stilom i svrhom, u kojem se gušim, u kojem sam bez vazduha. Moram nazad u svoje dronjke iz kojih sam poželeo da budem nešto bolje. Nazad u svoju bezperspektivnost u kojoj sam se osećao sigurno, u kojoj je dan bez ikakvih šansi - jedini razuman dan, bez prevare, bez laži, bez omekšivača veša i WC spreja od lavande.
Kopao sam jutros po starim piskaranjima i našao jednu sakatu, nezavršenu i vrlo lošu pesmu u kojoj spominjem jedinog školskog druga iz razreda kojem se sećam i imena i prezimena, Danijela Šehovića, rodom Sarajlije čijeg su oca, vojnog muzičara, osudili krajem četrdesetih na par godina Golog. Kasnije se preselio sa bratom i majkom i tim stigmatizovanim ocem u Beograd. Valjda u pokušaju traženja "čistog početka", odlazimo, da pobegnemo od tih pogleda koji osuđuju, ko će ga znati zašto.
Tragajući pre par godina po internetu, naišao sam na isto ime i prezime osobe koja je stradala krajem devedesetih u nekom mafijaškom okršaju u Beogradu, negde kod OFK Beogradovog stadiona ako se dobro sećam.Taj Danijel, bio je ljuta rana profesorima matematike i srpskog. Matematiku je rešavao kao da mu je dosadno, takvom lakoćom i brzinom da bi profesor govorio "Lakše Danijele, ni ja ne mogu da te pratim". To je radio toliko spontano i lako da je to kod PMF-ovca Guze izazivalo bes i zavist. Profesoru srpskog, čijeg se imena ne sećam, a mislim da je imao nadimak Srba, nemaštovit, kakav je već i sam bio, izbila je jednom prilikom, od besa, pena na usta kada je pred celim razredom Danijel analizu pesme Branko Radičevića "Kad mlidijah umreti", završio rečenicom "I sve se dogodilo kad' su cvetale tikve i umirali tuberani".
Osebujan i snalažljiv, načitan i bistar momak. Iako smo zajedno ponavljali treći razred i kasnije opet išli u isti i kao dva ponavljača sedeli u istoj klupi, deleći isti uspeh tog ponavljačkog dostignuća, ja za sebe ne bih upotrebio takve epitete i to ne iz lažne skromnosti, nego onako, realno, u poređenju sa njim ja sam bio miran, poslušan, ispodprosečan. Talentiovan dečko, šmeker, koji je po završetku te iste srednje građevinske škole, u koju smo zajedno išli prisiljeni izborom naših roditelja (moj je otac rekao "ideš u Građevinsku, uvek će da se ruši i da se zida"), završio je na kraju kao švercer farmerki u Knezu, i kasnije verovatno "napredovao u branši i poslu" sve dok ga nisu "penzionisali" sa par metaka.
Tražim sada po internetu, pokušavam da pronađem neko elektronsko izdanje i uštedim sebi kintu ne kupujući papirnatu verziju knjige "Kad su cvetale tikve". Pozorišno uprizorenje iste knjige koju je Danijel gledao i čiji je naslov iskoristio da bi se buntovno izrugivao formalnom školskom sistemu i rigidnim profesorima, i o kojoj mi je pričao, verovatno je ostalo negde sakriveno, kao "spavač", sporogorući fitilj eksplozivnih previranja kroz koja prolazim u ovim, neki bi rekli srednjim, a možda ipak poznim godinama. Nekako predosećajući kao da sam igrom cinične sudbine vraćen u redove kojima je ispisana ta knjiga .. nailazim na ovakav komentar:".. u haotičnom svetu sukoba s tragičnim posledicama, raspad čoveka bez oslonca, utočišta i cilja. Biti usamljen i suvišan u rasejanju – dijaspori i biti pečen na tihoj vatri nostalgije koja polako ali trajno izjeda dušu i životne sokove. Kako je zapisano u epigrafu romana – svi mi zaista 'idemo putem kojim nećemo'"
Ljuba Šampion je Ljuba Truba, sve je to jedno patetično prenemaganje, kurčina, stenjanje u priklještenosti između sopstvene praznine i neostvarenja. A iskreno, nije ni da sam nešto posebno hteo da budem u životu, sigurno ne "šampion". Pa, ako ne poželiš da budeš "šampion", "truba" postaješ sigurno. Poznajem još jednog "trubu" sa Dušanovca. Tresu mu se, "šampionu", ruke kada čuju moje ime, od besa, od straha, od nemoći, od želje za osvetom, ne znam, uostalom, više to i nije važno, ali pomišljam (ne želeći nikome loše) da za njim spustim tu knjigu, da ima šta da čita.
Ko zna gde spava i šta čita moj drug Danijel.
05.02.2013
A ako se ne vratim da tamo umrem, umreću, jednostavno ću da umrem. Želim, ali ipak, neću se vratiti, a želim, a neću moći! Tamo je moj svet, tamo je moj smrad, tamo su moji ljudi, moje psovke, moja bezizlaznost .. sve ono što me čini onim što jesam. Ovde sam "nešto". Bizarno, ti apostrofi su kao tesno odelo, uredno, ispeglano, sa smislom, stilom i svrhom, u kojem se gušim, u kojem sam bez vazduha. Moram nazad u svoje dronjke iz kojih sam poželeo da budem nešto bolje. Nazad u svoju bezperspektivnost u kojoj sam se osećao sigurno, u kojoj je dan bez ikakvih šansi - jedini razuman dan, bez prevare, bez laži, bez omekšivača veša i WC spreja od lavande.
Kopao sam jutros po starim piskaranjima i našao jednu sakatu, nezavršenu i vrlo lošu pesmu u kojoj spominjem jedinog školskog druga iz razreda kojem se sećam i imena i prezimena, Danijela Šehovića, rodom Sarajlije čijeg su oca, vojnog muzičara, osudili krajem četrdesetih na par godina Golog. Kasnije se preselio sa bratom i majkom i tim stigmatizovanim ocem u Beograd. Valjda u pokušaju traženja "čistog početka", odlazimo, da pobegnemo od tih pogleda koji osuđuju, ko će ga znati zašto.
Tragajući pre par godina po internetu, naišao sam na isto ime i prezime osobe koja je stradala krajem devedesetih u nekom mafijaškom okršaju u Beogradu, negde kod OFK Beogradovog stadiona ako se dobro sećam.Taj Danijel, bio je ljuta rana profesorima matematike i srpskog. Matematiku je rešavao kao da mu je dosadno, takvom lakoćom i brzinom da bi profesor govorio "Lakše Danijele, ni ja ne mogu da te pratim". To je radio toliko spontano i lako da je to kod PMF-ovca Guze izazivalo bes i zavist. Profesoru srpskog, čijeg se imena ne sećam, a mislim da je imao nadimak Srba, nemaštovit, kakav je već i sam bio, izbila je jednom prilikom, od besa, pena na usta kada je pred celim razredom Danijel analizu pesme Branko Radičevića "Kad mlidijah umreti", završio rečenicom "I sve se dogodilo kad' su cvetale tikve i umirali tuberani".
Osebujan i snalažljiv, načitan i bistar momak. Iako smo zajedno ponavljali treći razred i kasnije opet išli u isti i kao dva ponavljača sedeli u istoj klupi, deleći isti uspeh tog ponavljačkog dostignuća, ja za sebe ne bih upotrebio takve epitete i to ne iz lažne skromnosti, nego onako, realno, u poređenju sa njim ja sam bio miran, poslušan, ispodprosečan. Talentiovan dečko, šmeker, koji je po završetku te iste srednje građevinske škole, u koju smo zajedno išli prisiljeni izborom naših roditelja (moj je otac rekao "ideš u Građevinsku, uvek će da se ruši i da se zida"), završio je na kraju kao švercer farmerki u Knezu, i kasnije verovatno "napredovao u branši i poslu" sve dok ga nisu "penzionisali" sa par metaka.
Tražim sada po internetu, pokušavam da pronađem neko elektronsko izdanje i uštedim sebi kintu ne kupujući papirnatu verziju knjige "Kad su cvetale tikve". Pozorišno uprizorenje iste knjige koju je Danijel gledao i čiji je naslov iskoristio da bi se buntovno izrugivao formalnom školskom sistemu i rigidnim profesorima, i o kojoj mi je pričao, verovatno je ostalo negde sakriveno, kao "spavač", sporogorući fitilj eksplozivnih previranja kroz koja prolazim u ovim, neki bi rekli srednjim, a možda ipak poznim godinama. Nekako predosećajući kao da sam igrom cinične sudbine vraćen u redove kojima je ispisana ta knjiga .. nailazim na ovakav komentar:".. u haotičnom svetu sukoba s tragičnim posledicama, raspad čoveka bez oslonca, utočišta i cilja. Biti usamljen i suvišan u rasejanju – dijaspori i biti pečen na tihoj vatri nostalgije koja polako ali trajno izjeda dušu i životne sokove. Kako je zapisano u epigrafu romana – svi mi zaista 'idemo putem kojim nećemo'"
Ljuba Šampion je Ljuba Truba, sve je to jedno patetično prenemaganje, kurčina, stenjanje u priklještenosti između sopstvene praznine i neostvarenja. A iskreno, nije ni da sam nešto posebno hteo da budem u životu, sigurno ne "šampion". Pa, ako ne poželiš da budeš "šampion", "truba" postaješ sigurno. Poznajem još jednog "trubu" sa Dušanovca. Tresu mu se, "šampionu", ruke kada čuju moje ime, od besa, od straha, od nemoći, od želje za osvetom, ne znam, uostalom, više to i nije važno, ali pomišljam (ne želeći nikome loše) da za njim spustim tu knjigu, da ima šta da čita.
Ko zna gde spava i šta čita moj drug Danijel.
05.02.2013