Kapljom u prah
Možda si kćer toplog Venusa
jer led mi se ponekad otopi,
od tvojih vrela i ključalih vrtloga.
Pretvoren da spavam disanje utihnem,
kad' zateknem te u gluhim noćima,
gdje dlanovima otvorenim pogled upireš,
gore, na svodove, gdje ja ne vidim.
Da je sve što trebam u tvome opoju,
do onog bih te svijeta ispijao.
A odakle sam ja? Ja, čiji sam?
Mješam Kadmije iz prvih sjećanja
i otapam Litije s ljušturne lakoće,
u dvije šake čvrstog spomena,
da ne otkapam Žive tajnovite,
pa se u odraz taj zagledam, tražim,
kroz mreškaste odgovore, nestalne.
Tako mi kažu knjige prastare,
tako govore obredi Odina,
nalažu tako predaka učenja,
i kaplja u prah padom odzvanja mi,
tek i samo, da sazdani smo
od lučenja zvijezda umirućih.
7.10.2008.