MOLBA
U ovih pet decenija,
kao u pet dugih vekova,
prostirem bolne ligamente
i nozdrve vrele širim
tražeći svežeg vazduha,
pun mirisa i flešbekova,
za gladnu narav svoju
u budućnost ipak virim.
Pred tobom kao pokoren stojim
samo naizgled, a uspravan,
povijene glave sav u strepnji
glumeći neki konačni poraz
i samo se za igru pretvaram
da sam zaleđen, uspavan
a lučim znoj kao bisere
niz kičmu paničnog straha.
Odavde do tebe kao do večnosti
a u sama dva pokreta mahnita,
u dve proletnje večeri, u dva sutona,
izvijam drhtavom rukom
na molbu, na poziv, na muku
pa neka ti ona sve kaže
i neka te ona pita
sme li i zašto ne zaspati
još jednon na tvome struku.
A ako je tvoj odgovor
samo nehajno odmahivanje
prsti će mi to prihvatiti
sklapanjem u gorčinu šake.
Padaće niz moje lice
sve zvezde za tebe skinute
i skupljati se pod nogama
u male prljave mlake,
i bez tvoga ću zagljaja
prestati i nestati,
biti "samo senka, tek pola od čoveka".
samo smežurana misao
i grč mojih htenja,
svega što sam ti ikada napisao
u ovih pola veka.