Statisti i modeli
Vidim uokvireni, zarobljeni kadar, kao slučajno posloženu, idealnu sliku. Gledam to svakoga dana kada je vrijeme ovako lijepo i tek sada sam uočio tu idealnu kompoziciju. I nakon preko deset godina, jedan uredski prozor je progovorio.
Sa tog mog prozora, u moj prozor zapravo, svjetlo slika, bez kompromisa, bez osvrta na kritiku, bez etike i
i tereta konvencionalne moralnosti. Priroda je slobodna i za rušenje i za stvaranje bez grizodušja, a samozvani ćudorednik je ne uspijeva porobiti kao što je nas okovao. Pitam se tko mu je dao za pravo, u kojim to uredima područne
javne uprave je taj silnik dobio dozvolu, koje je on to psiho testove položio ili pak pao, pa se samozvano ustoličio i sada glasno govori i sudi, prljavih gaća pod dugom mantijom, ili pod armanijevim odijelom, svejedno.
Svi se okrećemo, bezuvjetno. To je stvar planetarne fizike, ne kvorumske ili koncenzusom donešene odluke. Ništa mi tu ne možemo, dio smo neke ogromne, kompleksne scene koju ne razumijemo, samo se trudimo preživjeti u njoj, ne biti pogaženi u jurećem stampedu. Zgaženi, ako prežive, otresaju prašinu tuđih otisaka cipela sa sebe i nastavljaju u trk sada gazeći po drugima.
Iskustvo ih je naučilo da se to može, dalo im je znanje da je to moguće, da je bez odgovornosti i posljedica. Tako recidiviramo u zvijeri, u vuka čovjeku.
Ljudi su potpuno kaotična bića, primorana na refleksno snalaženje, na kompromisne prilagodbe. S vrenom pristanemo na sve uzance općeprihvaćenog ponašanja i u tom procesu, kao da je to slijepljeno jedno uz drugo, odustajemo i od ružnoga i od dobrog u sebi, odustajemo od sebe. Prepuni znanja i osiromašeni od mudrosti, znamo kako se nešto radi, ali i dalje ne znamo zašto. Što više znamo, to je vjerojatnost za društveno mjerljivi uspjeh veća i izglednija. Što manje propitujemo smisao svoje uspješnosti, to su nam šanse za dugoročnost iste veće. Topimo se u zabludi općeg dobra uprežući znanje u ekonomski rast i profitabilnost na primjer, ili godine studija biokemije trošimo u dodatnim godinama istraživanja i iznalaženja novih farmaceutskih pripravaka koji skrivaju i olakšavaju posljedice bolesti, ne otklanjajući njezin uzrok. Auti su sve brži, živopristiglih putnika na odredište je sve manje, a i sami motivi putovanja postaju upitni.
Dok pišem ove retke možda smo svi već, skupa sa sunčevim sustavom, sažeti na velićinu milijuntog dijela zrna pijeska, ili ipak nismo. Djeca smo zaigrana u potrazi za odgovorima, to nas i oplemenjuje i uništava. Do dana današnjeg, ni religija ni nauka nisu uspjele dati odgovore na postavljena pitanja. Jedino nam umjetnost, ponekad, zagrebe pod kožu i samo nagovijesti, jedva dodirne, poneku od istina.
Znanje je prenosivo, mudrost nije.
U mladosti uvjereni da je predstava režirana za nas, da smo i redatelj i 'glavna rola', učimo brzo, grabimo sreću. U zrelijoj dobi, pod istim reflektorom, samo smo 'statisti i modeli', stara znanja lagano kopne, postaju bespredmetna a nova se teško usvajaju. I tako, započne razdoblje mudrovanja, posmatranja bez suučesništva. Počnu psi lajati i karavane prolaziti, i to učimo tek kada sjednemo
na krajputaš i zagledamo se, ne očima već srcem.
Našao sam bezbroj opravdanja za druge. To je prvo što sam uradio da bih našao isprike za sebe. A trebalo je obrnutim redoslijedom, jer su pravila neka nova, ne ona kojima smo odgajani u vremenu naših roditelja.
Debeli obraz,
ne želim debeli obraz!
Sunce i dalje vidi sve,
i mene i u staklu moj odraz.
10.09.2008
Sa tog mog prozora, u moj prozor zapravo, svjetlo slika, bez kompromisa, bez osvrta na kritiku, bez etike i
i tereta konvencionalne moralnosti. Priroda je slobodna i za rušenje i za stvaranje bez grizodušja, a samozvani ćudorednik je ne uspijeva porobiti kao što je nas okovao. Pitam se tko mu je dao za pravo, u kojim to uredima područne
javne uprave je taj silnik dobio dozvolu, koje je on to psiho testove položio ili pak pao, pa se samozvano ustoličio i sada glasno govori i sudi, prljavih gaća pod dugom mantijom, ili pod armanijevim odijelom, svejedno.
Svi se okrećemo, bezuvjetno. To je stvar planetarne fizike, ne kvorumske ili koncenzusom donešene odluke. Ništa mi tu ne možemo, dio smo neke ogromne, kompleksne scene koju ne razumijemo, samo se trudimo preživjeti u njoj, ne biti pogaženi u jurećem stampedu. Zgaženi, ako prežive, otresaju prašinu tuđih otisaka cipela sa sebe i nastavljaju u trk sada gazeći po drugima.
Iskustvo ih je naučilo da se to može, dalo im je znanje da je to moguće, da je bez odgovornosti i posljedica. Tako recidiviramo u zvijeri, u vuka čovjeku.
Ljudi su potpuno kaotična bića, primorana na refleksno snalaženje, na kompromisne prilagodbe. S vrenom pristanemo na sve uzance općeprihvaćenog ponašanja i u tom procesu, kao da je to slijepljeno jedno uz drugo, odustajemo i od ružnoga i od dobrog u sebi, odustajemo od sebe. Prepuni znanja i osiromašeni od mudrosti, znamo kako se nešto radi, ali i dalje ne znamo zašto. Što više znamo, to je vjerojatnost za društveno mjerljivi uspjeh veća i izglednija. Što manje propitujemo smisao svoje uspješnosti, to su nam šanse za dugoročnost iste veće. Topimo se u zabludi općeg dobra uprežući znanje u ekonomski rast i profitabilnost na primjer, ili godine studija biokemije trošimo u dodatnim godinama istraživanja i iznalaženja novih farmaceutskih pripravaka koji skrivaju i olakšavaju posljedice bolesti, ne otklanjajući njezin uzrok. Auti su sve brži, živopristiglih putnika na odredište je sve manje, a i sami motivi putovanja postaju upitni.
Dok pišem ove retke možda smo svi već, skupa sa sunčevim sustavom, sažeti na velićinu milijuntog dijela zrna pijeska, ili ipak nismo. Djeca smo zaigrana u potrazi za odgovorima, to nas i oplemenjuje i uništava. Do dana današnjeg, ni religija ni nauka nisu uspjele dati odgovore na postavljena pitanja. Jedino nam umjetnost, ponekad, zagrebe pod kožu i samo nagovijesti, jedva dodirne, poneku od istina.
Znanje je prenosivo, mudrost nije.
U mladosti uvjereni da je predstava režirana za nas, da smo i redatelj i 'glavna rola', učimo brzo, grabimo sreću. U zrelijoj dobi, pod istim reflektorom, samo smo 'statisti i modeli', stara znanja lagano kopne, postaju bespredmetna a nova se teško usvajaju. I tako, započne razdoblje mudrovanja, posmatranja bez suučesništva. Počnu psi lajati i karavane prolaziti, i to učimo tek kada sjednemo
na krajputaš i zagledamo se, ne očima već srcem.
Našao sam bezbroj opravdanja za druge. To je prvo što sam uradio da bih našao isprike za sebe. A trebalo je obrnutim redoslijedom, jer su pravila neka nova, ne ona kojima smo odgajani u vremenu naših roditelja.
Debeli obraz,
ne želim debeli obraz!
Sunce i dalje vidi sve,
i mene i u staklu moj odraz.
10.09.2008