BEZ ODGOVORA
potaknut pozivom da komentiram post 'LJUBAV SE NEMOŽE OBJASNITI' http://trosjed.net.hr/ekipa/goram/blog/1035996/ i bez primjedbe o pravopisu ;)
Bih prozvan/pozvan pa si dajem slobodu da se odazovem.
Ljubavi su razne, od ljubavi prema samom sebi, egocentrične, do ljubavi prema djetetu pa do ljubavi prema cijelom svijetu, svom i svim životima i stvarima oko sebe. Ja ću se, pak, ovdje zadržati samo na onoj o kojoj mi se čini da ljudi najviše mlate bez konačnog zaključka i odgovora, onoj koja izaziva najviše boli i ushita, ljubavi žene i muškarca, ili ajmo reć' partnera.
Zakopaste svoje misli u nikad dorečenu i objašnjenu temu koja se od postanka svijeta drži stameno neodgovorenom, i takva će biti do propasti istog (nadam se ne skoroj). Ljubav je paradoks, od toga da je uzrokovan biokemijskim promjenama koje utječu na način razmišljanja i emocije, do toga da ju smatramo uzvišenom, kao i Boga, i on nam je nedokučiv pa ga s toga slijepo štujemo, i neka je tako, mistika je ono što nas plemeni i plameni.
Ljubav, odnosno ljubavni odnos, jer je priča dvosmjernog karaktera, ima pojavnu paletu od neuzvraćene u kojoj Ana Karenjina skončava na tračnicama, do preuzvraćene koja skončava samoubojstvima oba partnera, onako kako je to Šekspir uriječio, prebogato i prebolno da bi se preživjelo.
Da ne bude da je konačni učinak ljubavi samoubojstvo, ovdje govorim o ekstremnim slučajevima koji predstavljaju granice, krajnje mogućnosti loših ishoda. Dobri ishodi podrazumijevaju manji intenzitet osjećaja ljubavi, uključenost razuma, poznavanje samoga sebe, promišljanje i prihvaćanje.
Prava, bezuvjetna, beskompromisna, nesebična ljubav je vještina oba partnera da jedan drugome daju slobodu istodobno je sami sebi uskraćujući. U toj priči se ravnoteža davanja slobode i samooduzimanja iste neprestano narušava i ponovno uspostavlja. Ako partneru dozvolim svu slobodu, a ona je iskoristi na način da me to povrijedi onda to nije prava ljubav. Ako istodobno primim potpunu slobodu a ne znam je cijeniti, i nju i osobu koja mi ju pruža, onda to nije niti prava sloboda niti prava ljubav s moje strane.
Sloboda je odgovornost. Življenje za sebe i druge, u kojem uvijek razmišljamo da li ćemo konzumacijom sopstvene slobode, uskratiti slobodu drugih ili ih time povrijediti na bilo koji način.
Apsolutna sloboda ne postoji, pa tako niti apsolutna ljubav.
Mi nismo šamani u špiljama koji osluškuju rad svog srca postižući da im kuca samo deset otkucaja u minuti. Mi smo biološka bića sa programiranim svojstvima, djeca prirode, potomci predaka, genetski nasljednici, ali i bića koja mogu razmišljati u apstraktnim formama.
I nakon ovoga nemam sve odgovore, i drago mi je da nemam, jer da ljubav ima odgovor, bila bi dio enciklopedijske zbirke i šalabahter za ispit iz fizike, kemije ili matematike.
To je moj skromni stav i spreman sam ga mijenjati ali i braniti.
Bih prozvan/pozvan pa si dajem slobodu da se odazovem.
Ljubavi su razne, od ljubavi prema samom sebi, egocentrične, do ljubavi prema djetetu pa do ljubavi prema cijelom svijetu, svom i svim životima i stvarima oko sebe. Ja ću se, pak, ovdje zadržati samo na onoj o kojoj mi se čini da ljudi najviše mlate bez konačnog zaključka i odgovora, onoj koja izaziva najviše boli i ushita, ljubavi žene i muškarca, ili ajmo reć' partnera.
Zakopaste svoje misli u nikad dorečenu i objašnjenu temu koja se od postanka svijeta drži stameno neodgovorenom, i takva će biti do propasti istog (nadam se ne skoroj). Ljubav je paradoks, od toga da je uzrokovan biokemijskim promjenama koje utječu na način razmišljanja i emocije, do toga da ju smatramo uzvišenom, kao i Boga, i on nam je nedokučiv pa ga s toga slijepo štujemo, i neka je tako, mistika je ono što nas plemeni i plameni.
Ljubav, odnosno ljubavni odnos, jer je priča dvosmjernog karaktera, ima pojavnu paletu od neuzvraćene u kojoj Ana Karenjina skončava na tračnicama, do preuzvraćene koja skončava samoubojstvima oba partnera, onako kako je to Šekspir uriječio, prebogato i prebolno da bi se preživjelo.
Da ne bude da je konačni učinak ljubavi samoubojstvo, ovdje govorim o ekstremnim slučajevima koji predstavljaju granice, krajnje mogućnosti loših ishoda. Dobri ishodi podrazumijevaju manji intenzitet osjećaja ljubavi, uključenost razuma, poznavanje samoga sebe, promišljanje i prihvaćanje.
Prava, bezuvjetna, beskompromisna, nesebična ljubav je vještina oba partnera da jedan drugome daju slobodu istodobno je sami sebi uskraćujući. U toj priči se ravnoteža davanja slobode i samooduzimanja iste neprestano narušava i ponovno uspostavlja. Ako partneru dozvolim svu slobodu, a ona je iskoristi na način da me to povrijedi onda to nije prava ljubav. Ako istodobno primim potpunu slobodu a ne znam je cijeniti, i nju i osobu koja mi ju pruža, onda to nije niti prava sloboda niti prava ljubav s moje strane.
Sloboda je odgovornost. Življenje za sebe i druge, u kojem uvijek razmišljamo da li ćemo konzumacijom sopstvene slobode, uskratiti slobodu drugih ili ih time povrijediti na bilo koji način.
Apsolutna sloboda ne postoji, pa tako niti apsolutna ljubav.
Mi nismo šamani u špiljama koji osluškuju rad svog srca postižući da im kuca samo deset otkucaja u minuti. Mi smo biološka bića sa programiranim svojstvima, djeca prirode, potomci predaka, genetski nasljednici, ali i bića koja mogu razmišljati u apstraktnim formama.
I nakon ovoga nemam sve odgovore, i drago mi je da nemam, jer da ljubav ima odgovor, bila bi dio enciklopedijske zbirke i šalabahter za ispit iz fizike, kemije ili matematike.
To je moj skromni stav i spreman sam ga mijenjati ali i braniti.