OVOG JUTRA
U ovo vreme modrog proleća,
a ipak vreme sporo i sivo
u ovim olovno dugim satima
misli nanosim prstima po tebi
opčinjen, kao pod opijatima,
nemoćan i bez libida,
a ipak zanosom stidljivog mladića,
celim svojim bićem - potonem.
*
* *
Da mi je imati neku čarobnu veštinu,
u zamrznuti pogled staviti te,
ogoliti ti esenciju i suštinu,
držati ti jezgru u svom dlanu
ovog jutra - kao zauvek.
*
* *
Sutra je moj dan tugom,
kao nekakvim plaštom, prekriven,
ovetren nervoznim Jugom,
obliven mirisima sećanja.
Sutrašnje je moje jutro
jutro nemira i straha,
jer konačno prihvatam
da me telo izdaje zauvek,
a ipak bora prepunih
tvog polenovog praha.