SANJIVA SLOVA
I šta sada da radim?
Da mlad naprasno umrem?
Da se obučem i odem u šetnju,
ili zaspim za stolom?
Želim to, a ipak ne mogu,
ovakav, obuzet bolom.
Bol treba vežbati dok je tu,
dok mi snažno razara tkivo!
Dok ne otupiš, kao hrid,
dok ti ožiljci ne obuku
i poslednju misao u sivo.
Bol svoju treba voleti,
dok je još tu!
~ ~ ~
Danas sam uglavnom prepisivao,
skrivao ono što je htelo van.
Tako sam sebe preživeo
i još jedan besmisao,
sve do ove, u tupi zvuk
ogrezle noći kojoj pišem pretnju:
Ubiće te jutro i klicaće gomila!
Kao neko dete iz internata
željno tišine i samoće,
Izdržim dosta dugo,
i onda me povuče nešto
da obrišem višak stvarnosti,
i prepišem ga u zbirku pamfleta.
Kakva šteta tolikih reči
koje sam nekada osećao.
Kiša je. To sipi vreme.
Sipe sanjiva slova.
~ ~ ~
Evo žmurim i ne hajem,
i ne vidim, i ne čujen.
Evo ćutim, glas ne dajem,
ne urličem i ne lajem.
Ponekada je tako bolje.
Odmirujem sve nemire,
i zaključam sve te zvuke,
zatvorim nam onda oči
prekrstim nam ruke,
i otisnem nas u san.