Ima
li patetičnijeg i prozaičnijeg naslova nekoj pesmi nego što je
LJUBAV?
Ne volim tebe
koliko to u meni
što te ljubi,
i ta se ljubav moja
nije od toga
dalje pomakla.
Žao mi je
što ta ljubav
nije takva
da za tobom
hrabro negde krene,
već je čuvam,
da je ne ukradu,
jadnu slepu,
tek rođenu
kao štene.
Ne volim tebe
koliko to u meni
što te ljubim,
i ta se ljubav moja
nije od toga
dalje pomakla.
Zaleđena stoji
kao u vazi
od Murano stakla,
mirna, obojena,
šarena od strasti zarobljene,
i uspokojena.
Ne volim tebe
koliko to u meni
što te ljubi,
i ta se ljubav moja
nije dalje
od toga makla.
Ta ljubav
samu sebe ljubi
i druge nema
ljubavi ona.
Ljubav, ah,
tek takva
ritam nikada
ne gubi,
ta ljubav nema
ni stih gotov,
jer ritma nikakvoga
ona nema,
već kao neki
spretni lopov,
čuči zauvek
duboko u meni.