EPILOG DRUGI
U rukohvatu bistre vode
laži se gnijezde
i kriju neistine,
komegod da je čelo
vodom tom škropljeno,
taj spašen nije opačine.
Raspelo je staro,
već polomljeno,
i Ona suzu
nad nama pušta,
dok u zagrljaje
jurimo ravno,
jedno drugom smo
suprotnost sušta.
Svaka mi je kuća
spasonosna Arka,
i svaki dimnjak je
crkveno zvono.
Tek prokleta su
samo varka
riječi nad oltarom
izgovorene.