TRI EPOHE BEZ LJUBAVI
Još ni otišao nisam
a predamnom niče svet
u kojem se ne pišu pisma.
Svet koji sporina nikakvih nema,
svet što juri nemilice,
prema negde.
*
* *
Video sam ponovo ti oči
što plavo više nisu
u kojem bih potonuo.
Slušao sam ponovo ti glas
što zbrajao je reči u harmonije
a sada više nije
spokoj skorog spajanja.
Probudio sam pamćenje,
i bio mokar od tih pogleda
i bio smrvljen od kajanja,
i ostao nemiran u bdenju,
iz neke prizvane prošlosti,
što više nikad' neću
usnom tom biti poljubljen.
Zaboravljen u tom htenju,
ovako slomljen hodam svetom,
tražeći ushit i lepotu,
besrdan u svakoj težnji
i gluv na svaku notu,
a slep, i lud od čežnji.
Pesama takvih ja
više naizust nemam
da miluju neka bedra i grudi,
iz mene izlaze samo ove
kojima nikoga ne ljubim,
i koje oru kao hrđav plug.
*
* *
Neba nam više ne para
proletnjih gromova buka,
zaglušna samo se čuje
tišina praznoga muka,
dok jedan za drugim odlaze
velikih ljubavi vesnici
čije smo stihove krali.
Umiru veliki pesnici
i s njima reči
kojima smo udvarali.