ISELJENIČKA
Kroz prozor vidim
vetar kako tuče,
isto, k'o i juče,
veze mi raskida.
Ma sve je bezveze,
i taj ugarak kestena
u mojim promrzlim rukama
što bi trebao da me greje,
sve je, sve je u mukama.
Sve što sam ti rekao
i što je vredno pamćenja,
rekoh ti pogledom,
ispričah ti rukama,
a ruke su mi sada
pune nemoći,
krute od gađenja,
skrivaju mi oči
da ne vidim to,
to što će doći.
Pobeg'o sam tu.
Mislio sam da je
k'o tvoj pupak,
taj gradić,
a on je samo šupak
na kraju sveta
gde nikog svog ja nemam,
i koliko god da bežim
sećanja dosežu do mene,
kako god da leđa okrenem
hladnom Severu,
opet me s Istoka zovu,
mene,
k'o onu samotnu bovu
što pluta zarobljena
nadomake neke obale.
Namera mi je bila
čista vrlina,
i ne znam kako i kada,
u greh joj se
pretvorila suština.
U to se pretvorio moj bitak,
da nisam ni otišao ni došao,
a jesam ipak,
ni tu mi nema a ni tamo,
ni staništa ni groba.
Kao da sam ostao zarobljen,
negde na pola puta
od sećanja na juče
ka nadanju u sutra.