HENDIKEP JE DAR
Danas smo, za razliku od ostalih dana, kada se uz ručak prožimaju same poslovne ili opće životne teme, započeli razgovor o nekim stvarima od kojih se stvorilo posebno ozračje i hrana koju smo jeli, poprimila je nedefinirani, još ne indentificirani okus. Slano i kiselo nekako nisu bili uobičajeni. Kao da je i sam jezik i mirisni organ slao u mozak pomjerene signala.
Van Gogh je razvio imresionizam iz jednostavnog hendikepa vida koji se satoji u tome da mozak nije u stanju procesirati boje nego na točkast način. Monet je slikao sve bolje i bolje što je bio stariji zbog toga, što je kao i pretjhodni slikar imao poremećaj vida koji se ocrtavao u tome da više ne raspoznaje boje u konvencionalnim okvirima već one postaju jače i kao da su viđene kroz različite filtere, žuti, crveni, plavi....
Zagrebali smo u sfere percepcije, u to kako ljudi koji nemaju nikakvih fizioloških i biokemijskih nedostataka, te nikakvih većih fizičkih ili psihičkih trauma, bivaju normalni, dok drugi, koji ne spadaju u tu skupinu, svoje malformacije i nedostatke, ili recimo to, poremećaje mogu kreativno usmjeriti.
Išlo se i do priče o tankoj granici uma genija i luđaka, o Pollocku i njegovim alkoholnim delirijima, autodestrukciji i vječitom hodu na toj granici genijalnosti i ludila, o boemskim pjesnicima i Hemingwayu koji bi tek nakon druge boce viskija imao dovoljno smirenosti da kontrolira svoje misli. I svi do jednoga su od luđaka proglašeni genijima zbog toga što je njihova kreativnost uspjela doprijeti
do one prve skupine ljudi, običnih ljudi. Koliko je genijalnih luđaka oko nas ali nisu shvaćeni, ili će tek biti za par stotina, ili ako trag opstane, tisuća godina?
Ne znam kada smo pojeli i platili, te su mi scene nekako izmakle, sjećam se da smo kasnije, vozeći se autom natrag na posao, dotakli teme paralelnih svemira teorije struna, te sukoba kemičara i fizičara koji se spore da li je materija majka energije ili obrnuto.
Ja sam izabrao jedan od stavova tih velikih umova, kao svoj stav, po kojem je materija samo jedan od pojavnih oblika energije, zarobljene, kontrolirane energije, hendikepirane energije koja je dar i zove se život.
Van Gogh je razvio imresionizam iz jednostavnog hendikepa vida koji se satoji u tome da mozak nije u stanju procesirati boje nego na točkast način. Monet je slikao sve bolje i bolje što je bio stariji zbog toga, što je kao i pretjhodni slikar imao poremećaj vida koji se ocrtavao u tome da više ne raspoznaje boje u konvencionalnim okvirima već one postaju jače i kao da su viđene kroz različite filtere, žuti, crveni, plavi....
Zagrebali smo u sfere percepcije, u to kako ljudi koji nemaju nikakvih fizioloških i biokemijskih nedostataka, te nikakvih većih fizičkih ili psihičkih trauma, bivaju normalni, dok drugi, koji ne spadaju u tu skupinu, svoje malformacije i nedostatke, ili recimo to, poremećaje mogu kreativno usmjeriti.
Išlo se i do priče o tankoj granici uma genija i luđaka, o Pollocku i njegovim alkoholnim delirijima, autodestrukciji i vječitom hodu na toj granici genijalnosti i ludila, o boemskim pjesnicima i Hemingwayu koji bi tek nakon druge boce viskija imao dovoljno smirenosti da kontrolira svoje misli. I svi do jednoga su od luđaka proglašeni genijima zbog toga što je njihova kreativnost uspjela doprijeti
do one prve skupine ljudi, običnih ljudi. Koliko je genijalnih luđaka oko nas ali nisu shvaćeni, ili će tek biti za par stotina, ili ako trag opstane, tisuća godina?
Ne znam kada smo pojeli i platili, te su mi scene nekako izmakle, sjećam se da smo kasnije, vozeći se autom natrag na posao, dotakli teme paralelnih svemira teorije struna, te sukoba kemičara i fizičara koji se spore da li je materija majka energije ili obrnuto.
Ja sam izabrao jedan od stavova tih velikih umova, kao svoj stav, po kojem je materija samo jedan od pojavnih oblika energije, zarobljene, kontrolirane energije, hendikepirane energije koja je dar i zove se život.