RUŽA ZORE
Ne, ružu nikada,
no buket stihova
katkad rukom istkan,
poklonih ti.
Kao trakom riječi,
nevezane strofe pjesama,
o nama,
za tebe,
u meni,
što traju bez vremena.
Kao nekad’,
kao sad’,
kao nikada više,
i...,
„pusti, pusti...“
govore mi rime mladosti.
Uzglavlju pospanog jutra
ruža pripada,
kao svitanju početak dana,
dok stihove noći prepuštam
kao suton mraku.
Šššššššš....,
ne reci ništa,
jer oba umiru bez riječi,
dok ti spavaš,
dok ja spavam,
dok on sanja.
Možda jednog jutra
pjesma stihom
ružu bolno svije,
opet,
kao prvi put,
il’ nikada više.
no buket stihova
katkad rukom istkan,
poklonih ti.
Kao trakom riječi,
nevezane strofe pjesama,
o nama,
za tebe,
u meni,
što traju bez vremena.
Kao nekad’,
kao sad’,
kao nikada više,
i...,
„pusti, pusti...“
govore mi rime mladosti.
Uzglavlju pospanog jutra
ruža pripada,
kao svitanju početak dana,
dok stihove noći prepuštam
kao suton mraku.
Šššššššš....,
ne reci ništa,
jer oba umiru bez riječi,
dok ti spavaš,
dok ja spavam,
dok on sanja.
Možda jednog jutra
pjesma stihom
ružu bolno svije,
opet,
kao prvi put,
il’ nikada više.