TRI TAČKE
30.03.2012
Granica na kojoj sentimentalnost postaje patetična dostignuta je onda kada osetim gađenje i između redova naslutim emocionalno prenemaganje razvučeno u nedorečenost tačkica koje se pojavljuju bez nekog predviđenog reda i sa sasvim neobjašnjivim razlogom.
Tada obično ćutim, ne ulazim u interakciju. Onda me iznenadi kada se pojave druga, treća, peta osoba i sve odreda punih usta hvale i sa odobravanjem istoj toj patetičnoj sentimentalnosti prišiju epitete rajskog i uzvišenog osećaja najiskrenije duboke ljubavi. Aaaah kakva dubina ... (slovima: tri tačke), kakvo kupanje duše u lepoti .... (slovima: četiri tačke). (tačka, jedna). (i još jedna)
Mi, kojima se to gadi, jednostavno ćutimo. Predpostavljam da nisam sam u toj oceni, ali ako svi ćutimo nikada nećemo znati koliko nas je na onoj kritizerskoj strani klackalice. Danas se kritikovanje smatra nepoželjnim sem ako se radi o teškim povredama zdrave pameti, o Amerima na primer, ili o našim političarima i njihovim manifetlucima. Niko se ne usuđuje da kaže nešto pogrdno na račun buketa cveća, jel da? E pa meni se povraća od neukusno aranžiranih žutih ruža uokvirenih u rezedo karanfile sa filcanom zelenom mašnom .. (dve tačke, šaaaram)
Dakle! Povraća mi se od bljak minijatura i bljak poezije koja pokušava da probudi emocije a ne zna kasnije šta sa njima da uradi. To je kao da nekome skineš gaće i tu staneš! ...
~~~
Često sam i sam sebi bljak. Svi na to ćute. Vratim se na sebe posle nekog vremena, pročitam se i pomislim da sam stvarno bio jadan dok sam tako nešto pisao. Onda intervenišem na sebi, obrišem sporna mesta i dodam malo grubljeg granulat, promenim naslov i neke reči, otvorim u zidu nova vrata ... (naravno, pogađate) i dobijem novu pesmu.