POGREŠAN ČOVEK U POGREŠNA VREMENA
Živim neprimetan
u kamenom šatoru
ruku skrštenih
o izmakle kukove.
Tučem dlanom
od dušu matoru,
gradim u njoj
prozore i lukove.
I krevet ovaj
kao prostirku,
u koju polegnem
svaki odživljeni dan
pajam budeći se
oči od noći
i svakog čudnog
nedosanjanog sna,
koji bi nešto važno,
jako važno
da mi kaže,
ali ja nikako
ne saznajem šta.
Pada kiša i mije
stazu kojom hodam
nedotičući
moju kosu i ramena.
Jer ja živim
u kamenom šatoru,
ja, pogrešan čovek
u pogrešna vremena.