SAN O GITARI
Predugom uvertirom za blog, ali svojim pravom,ispunjavam ponuđene memorijske kapacitete diskovnih prostorai sivih stanica upornih čitača, gomilama istrešenih, napolauobličenih i poluorganiziranih misli.
.....
Ljudski duh i svjest je istodobno i nepregledno prostranstvo i skučeni prolaz poniruće špilje kojim putuje naša percepcija.
Umjetnost je pokušaj materijalizacije iluzije. Umjetnici su intelektualnoemocionalni egzibicionisti.
Zato se divimo i umjetnicima i njihovi ostvarenjima koja gube smisao ako nisu pokazana, potvrđena ili osporavana. Pri tome ne mislim na estradne prosjeke, kvazirepere i pjevaljke u dekoltiranim 'drkajnamene' haljinama. Da ne budem isključiv, i estrada znjedri svakotoliko nešto ili nekoga vrijednog pažnje (rijetko doduše).
Između mnogih umjetnika koje sam vidio ili čak upoznao, uvjek su me fascinirali ili oni koji sa ogromnim trudom i radom postižu da njihov egzibicionizam ima umjetničke rezultate, ili pak oni koji to rade sa enormnom lakoćom.
Daleko od toga da sebe smatram umjetnikom, nemam ja niti toliko samopoštovanja niti samouvjerenosti niti vrednota. Jednom davno, svirao sam gitaru i pisao pjesme, onda kada su to mnogi radili.
Nije išlo, nije! Tehnički, sviranje je bilo savladano, skidao se Bowie, Doorsi pa Azra i Police i druge popularije i time zabaljalo društvo. Nisam bio loš u tome, i kako se moja 'virtuoznost' povećavala, tako je rasla želja da proizvedem 'svoje zvuke'. E tu stvari
nikada i nikako nisu proradile. Teška su mi bila ta neprestana frustrirajuća nastojanja da stvorim nešto svoje i da se ispunim stvaralačkim zadovoljstvom.
Možda, da sam bio dovoljno uporan, možda bih danas i pripadao onoj prvoj skupini koja rezultat postiže upornošću i kontinuiranim radom.
Bio sam u ranim dvadesetim i jedne noći sam usnio san koji me nagnao da se 'okanem ćorava posla'.
Imao sam prilično zajebanog oca, samoživog egocentrika, kakav je bio i moj djed i kakav sam i sam postao, i naš odnos do njegove smrti nije uspio dosegnuti granicu kolikotoliko odnosa oca i sina. To je važno za znati prije nego ispričam svoj san. Važno je to iz toliko razloga da mi ti razlozi izgledaju kao dezorijentirana najezda skakavaca. Svaki od tih razloga dodirivao je neki drugi i neprestano mijenjao smjer, tako da ni danas nemam čistu sliku o tome da li je odnos sa ocem najvažni od tih razloga ili ne.
Da ne dužim....san:
U blagovaoni stana, u kojem sam prove mladost sa svojim roditeljima, moj otac stoji a ja sjedim na kauču s gitarom i pokušavan mu nešto svoje odsvirati. Moja lijeva ruka bezprijekorno pritišće žice uz vrat gitare, dok im desna precizno, odmjereno i ritmično udahnjuje energiju....ali nema zvuka...iritantna tišina.
Čini mi se kao da sam oglušio, udaram sve jače ali nema efekta, zvuk je mrtav, nema nikakvih vibracija. U tren shvatim da su pragovi na vratu gitare, umjesto od metala, napravljeni od kožnih šavova, i da je jednostavno, zbog prirode materijala, nemoguće proizvesti zvuk. Sve se svodi na mukle, tupe udarce kojima je jedino ritam značajka organiziranosti.
Podignem pogled prema ocu, dignutih obrva, kao da mu se ispričavam što ne uspjevam, a u isti mah mu izrazom lica pokušavam objasniti da za to nisam ja kriv već neispravna gitara. I dok očekujem njegovo razumjevanje, na njegovom licu i tijelu ne vidim nikakvu reakciju. To me zbunjuje, ne vidim u šumi različitih osjećanja stazu kojom bih krenuo, nema nikavih oznaka i putokaza ...predpanična uznemirenost i škripac nemoći da prepoznam, usmjerim i ispraznim emocije znoje mi dlanove i povlače grudni koš koji pokušavam zakloniti ramenima..., kao u odbrambenom gardu.
Izostanak očeve reakcije me nipodaštava, bez sažaljenja, samo prezirno nipodaštavanje. U meni eksplodira bijes boli, ljutnja odbijenosti, i razočaranje očekivane nepodržanosti. Mržnja je toliko jaka da odbacujem gitaru, skačem prema njemu i hvatam ga šakama za vrat, ljut i očajan, u želji da kaznim tu nezainteresiranost, tu naglašenu isključenost u kojoj se nalazim.
I dok moje ruke pokušavaju istisnuti moj očaj i bijes kroz stisak, a istodobno i bilo kakvu njegovu reakciju, na licu mu se samo pojavljuje lagani osmjeh cinizma pojačanog gestom negledanja u oči, i ja osjetim da mi ruke bespomoćno stišću vrat od kamena.
Potpuno shrvan tim spoznajama, spuštam ruke uz tijelo a glavu i pogled u pod ... i budim se.
Danas znam da su ti razlozi, da je taj san, jednako tako mogao postati i stvaralačkim poticajem kako je postao tamničar kreativnosti, i da sam ja, glup i bedast kakav sam bio, odabrao ovo drugo. To je bilo jednostavnije, to je bila prohodana staza opravdavanja svih mojih kasnijih neuspjeha.
I ako ima trunke zrele mudrosti, ona me je samo promjenila utoliko da jednog dana ne žalim što žalim a drugog žalim što ne žalim za trenutkom kada sam mogao napraviti drugačiji odabir.
I sve do trena u kojem stojim u blagovaoni skrenutog pogleda dok moj sin svira na gitari, mislio sam da svojim ocem mogu sebe uvjek opravdati.
15.01.2008
.....
Ljudski duh i svjest je istodobno i nepregledno prostranstvo i skučeni prolaz poniruće špilje kojim putuje naša percepcija.
Umjetnost je pokušaj materijalizacije iluzije. Umjetnici su intelektualnoemocionalni egzibicionisti.
Zato se divimo i umjetnicima i njihovi ostvarenjima koja gube smisao ako nisu pokazana, potvrđena ili osporavana. Pri tome ne mislim na estradne prosjeke, kvazirepere i pjevaljke u dekoltiranim 'drkajnamene' haljinama. Da ne budem isključiv, i estrada znjedri svakotoliko nešto ili nekoga vrijednog pažnje (rijetko doduše).
Između mnogih umjetnika koje sam vidio ili čak upoznao, uvjek su me fascinirali ili oni koji sa ogromnim trudom i radom postižu da njihov egzibicionizam ima umjetničke rezultate, ili pak oni koji to rade sa enormnom lakoćom.
Daleko od toga da sebe smatram umjetnikom, nemam ja niti toliko samopoštovanja niti samouvjerenosti niti vrednota. Jednom davno, svirao sam gitaru i pisao pjesme, onda kada su to mnogi radili.
Nije išlo, nije! Tehnički, sviranje je bilo savladano, skidao se Bowie, Doorsi pa Azra i Police i druge popularije i time zabaljalo društvo. Nisam bio loš u tome, i kako se moja 'virtuoznost' povećavala, tako je rasla želja da proizvedem 'svoje zvuke'. E tu stvari
nikada i nikako nisu proradile. Teška su mi bila ta neprestana frustrirajuća nastojanja da stvorim nešto svoje i da se ispunim stvaralačkim zadovoljstvom.
Možda, da sam bio dovoljno uporan, možda bih danas i pripadao onoj prvoj skupini koja rezultat postiže upornošću i kontinuiranim radom.
Bio sam u ranim dvadesetim i jedne noći sam usnio san koji me nagnao da se 'okanem ćorava posla'.
Imao sam prilično zajebanog oca, samoživog egocentrika, kakav je bio i moj djed i kakav sam i sam postao, i naš odnos do njegove smrti nije uspio dosegnuti granicu kolikotoliko odnosa oca i sina. To je važno za znati prije nego ispričam svoj san. Važno je to iz toliko razloga da mi ti razlozi izgledaju kao dezorijentirana najezda skakavaca. Svaki od tih razloga dodirivao je neki drugi i neprestano mijenjao smjer, tako da ni danas nemam čistu sliku o tome da li je odnos sa ocem najvažni od tih razloga ili ne.
Da ne dužim....san:
U blagovaoni stana, u kojem sam prove mladost sa svojim roditeljima, moj otac stoji a ja sjedim na kauču s gitarom i pokušavan mu nešto svoje odsvirati. Moja lijeva ruka bezprijekorno pritišće žice uz vrat gitare, dok im desna precizno, odmjereno i ritmično udahnjuje energiju....ali nema zvuka...iritantna tišina.
Čini mi se kao da sam oglušio, udaram sve jače ali nema efekta, zvuk je mrtav, nema nikakvih vibracija. U tren shvatim da su pragovi na vratu gitare, umjesto od metala, napravljeni od kožnih šavova, i da je jednostavno, zbog prirode materijala, nemoguće proizvesti zvuk. Sve se svodi na mukle, tupe udarce kojima je jedino ritam značajka organiziranosti.
Podignem pogled prema ocu, dignutih obrva, kao da mu se ispričavam što ne uspjevam, a u isti mah mu izrazom lica pokušavam objasniti da za to nisam ja kriv već neispravna gitara. I dok očekujem njegovo razumjevanje, na njegovom licu i tijelu ne vidim nikakvu reakciju. To me zbunjuje, ne vidim u šumi različitih osjećanja stazu kojom bih krenuo, nema nikavih oznaka i putokaza ...predpanična uznemirenost i škripac nemoći da prepoznam, usmjerim i ispraznim emocije znoje mi dlanove i povlače grudni koš koji pokušavam zakloniti ramenima..., kao u odbrambenom gardu.
Izostanak očeve reakcije me nipodaštava, bez sažaljenja, samo prezirno nipodaštavanje. U meni eksplodira bijes boli, ljutnja odbijenosti, i razočaranje očekivane nepodržanosti. Mržnja je toliko jaka da odbacujem gitaru, skačem prema njemu i hvatam ga šakama za vrat, ljut i očajan, u želji da kaznim tu nezainteresiranost, tu naglašenu isključenost u kojoj se nalazim.
I dok moje ruke pokušavaju istisnuti moj očaj i bijes kroz stisak, a istodobno i bilo kakvu njegovu reakciju, na licu mu se samo pojavljuje lagani osmjeh cinizma pojačanog gestom negledanja u oči, i ja osjetim da mi ruke bespomoćno stišću vrat od kamena.
Potpuno shrvan tim spoznajama, spuštam ruke uz tijelo a glavu i pogled u pod ... i budim se.
Danas znam da su ti razlozi, da je taj san, jednako tako mogao postati i stvaralačkim poticajem kako je postao tamničar kreativnosti, i da sam ja, glup i bedast kakav sam bio, odabrao ovo drugo. To je bilo jednostavnije, to je bila prohodana staza opravdavanja svih mojih kasnijih neuspjeha.
I ako ima trunke zrele mudrosti, ona me je samo promjenila utoliko da jednog dana ne žalim što žalim a drugog žalim što ne žalim za trenutkom kada sam mogao napraviti drugačiji odabir.
I sve do trena u kojem stojim u blagovaoni skrenutog pogleda dok moj sin svira na gitari, mislio sam da svojim ocem mogu sebe uvjek opravdati.
15.01.2008