ELEKTRONSKI ZMAJ
Sanjao sam,
crnu reku
preko neba,
kako struji,
kako teče.
Svodom ravno,
bez brzaka
i bez slapa,
s horizonta
horizontu.
senke teku,
bez sutoka.
Sanjao sam
gusto nebo,
olovno i teško,
bezizlazno,
mrko, sivo.
Strah i strepnja
razliše se
snom tim,
prožeše mi
celo tkivo.
Nemoćne mi
ruke behu
spuštene niz
stvrdlo telo,
zaleđen mi
pogled beše,
na grimasi
smrtno beloj.
Spustila se potom,
bliže zemlji,
ta crna kolona,
otkrila se
krljušt gmaza
ko klizava
crna staza
kojom danas
hoda svako.
***
Gigantska, crna
štampanih kola,
presekla nebo,
ravno na pola.
Ispale zatim
metalne oči
električnom,
crnom zmaju,
pa s neba ka zemlji
počele da padaju.
Zaglušujuć potom prasak,
pa za njime odmah drugi,
bruje, zuje, udaraju
impulsi i potisnici.
Ispružili svoje pipke
i krenuli u poteru.
Elekronska crna zmija
ogladnela,
jela bi i napila se
sakrivenog, uplašenog
biološkog, sočnog bila.
***
Ti giganti,
te velike
elektronske,
mrtve ploče,
došle su po svoje.
Bez otpornika
i tranzistora,
bez neophodnih
mikročipova,
došle su
da požanju,
da uberu
naše glave, noge, ruke,
..
da raspore nam
mekane stomake,
da iz njih nam otmu
i ništa da ne plate,
i ugrade sve to
u svoje prazne, zjapeće,
beživotne rupe.
***
Ne dišem, uplašen
da me ne pronađu,
budim se,
i kraj tog sna
prekrije razdan svesnog,
bez trunke panike.
Tek pun razočarenja
tim bolnim otkrivenjem,
tom spoznajom,
tom surovom
istinom jedne more,
da dolazi vreme sve gore.
Ta velika crna zmija
konačna je invazija.