REFUELING
Ima tu u mom, malo daljem, susjedstvu, jedan bračni par koji je dobrano zagrizao, recimo to tako, u drugu trećinu trajanja bračne zajednice. Dvoje djece okončavaju osnovnu školu, oboje rade...živi se. Kada su prije dekade godina riješavali svoje stambeno pitanje, kako to biva u tako škakljivim i kompliciranim stvarima, njih zapadne riješenje po kojem se nađoše u kući djeda.
Djed je od gospođe, star, zbilja star čovjek kojem je žena umrla toliko davno da je djedica na kraju morao biti zbrinut, i tako se izrodila ta kombinacija po kojoj unuka nasljeđuje kuću ali uzima djeda u brigu. E sad, lako je bilo sa djedom do prije pet, šest godina, bio je dobrog zdravlja i aktivan, jak, ma djed za poželjeti.
I kako to u životu biva, život skončava na milijun različitih načina, Ne, ne nije djed još umro i nitko to nije ni poželio, jer je djed dobra duša i nije zahtjevan i pun je lijepih priča. Ali, počelo je kopnjenje uma i djedica je postao sklerotičan. Stvar se pogoršavala iz dana u dan i prije neki dan je kulminirala.
Priča unuka, majka dvoje poodrasle dječice već, da su djedicu pre neki dan uredno okupali, presvukli i stavili u postelju. Zatvorili vrata od njegove sobe i pošli svojim daljim poslovima. Došlo neko doba da i oni odu spavati, i zaspaše, i probudiše se rano jer im je takav raspored i odoše na posao. Do sad je bilo sve u redu sa djedicom, jer je pokretan i jak, sam sebi uzme jesti, presvuče se i takve stvari.
U neko doba, unuku na posao zove netko iz policije. Da da li je ona ta i ta, da da li ima djeda koji se zove tako i tako.... Prepade se ona jadna, ostavi sve od posla i pojuri na psihijatriju, jer su joj rekli da je djed tamo. U glavnom, čovjek je još sinoć otišao od kuće i kasno navečer sam došao do psihijatrije jer se sjetio gdje je psihijatrija a nije se mogao sjetit gdje mu je kuća. kaže unuka da od sramote nije ljudima gledala u oči, da joj se čini da svi sada misle kako o djedu ništa računa nisu vodili i tako.....Dobio djedica i nadimak, zovu ga ninja (nindža 'ajde). Kažu, toliko je tih da te ubije a i da ne znaš da si mrtav sve do sutra u podne.
Prošlo tome neko vrijeme, paze na njega na smjenu, svaki čas mu noću netko zaviruje u sobu, zaključavaju se vrata i od dvorišta i od kuće. Sada se zna što sve nindža može, šale više nema. Pošto je djed sada stalno u društvu i ne da mu se bit sam, pričaju, ubijaju vrijeme razgovorom dok se kuhaju ručkovi, pegla ..... I u jednom će razgovoru, u trenutku povraćene lucidnosti i samosvijesti o svojoj bolesti, djed unuci:
- De Aniiiiita, reci mi, a di mi je žena, imam li ženu.
- Joj dedo, Marija se zvala, umrla prije 20 godina.
- Hm. A djece, imam li djece? - Pita djed
- Pa naravno Mate, pa kako bi ti ja bila unuka da nemaš djece - kaže unuka.
Djed sedi i zamišljeno gleda kroz prozor i priča dalje ne gledajući u unuku.
- A Aniiiiita, kolko djece imam
- Pa imaš djede dvije kćeri - reče unuka
- A sinooova, ima li sinoooova? - pita on
- Nemaš, samo Luciju i Anu - odgovara unuka.
- A unuuučad - pita on
- E djede, imaš mene i još dvoje unučadi i imaš sedam praunuka - i nabroja mu ona sve u familiji poimence i po generacijama.
Gleda djed kroz prozor, češka se za rame, šuti tako jedno pola sata. Ustao se uzeo jabuku, oljušti je i izreže na kriške pa stavi na dva tanjura, točno po tri kriške, te jedan dade unuci u ruku i pita:
- Ma ćero, ma ko su mi one dvi booove što mi svako jutro dođu.
- Jao djede, pa to su ti kćeri pobogu, dobro si ih hranio pa su malo jače! kaže unuka smijući se glasno.
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa - uzviknu djed, te se i on poče glasno smijat!
* * *
Neki je indijski guru pomažući američkom profesoru fizika da pronikne u tajnu svoga bića rekao:
Ako ti je šalica čaja puna, ne možeš je opet napuniti dok je ne isprazniš. Tek tako možeš ponovno uživati u pripremi čaja i čekanju da se ohladi dovoljno a ne previše, pa da možeš piti.
Djed je od gospođe, star, zbilja star čovjek kojem je žena umrla toliko davno da je djedica na kraju morao biti zbrinut, i tako se izrodila ta kombinacija po kojoj unuka nasljeđuje kuću ali uzima djeda u brigu. E sad, lako je bilo sa djedom do prije pet, šest godina, bio je dobrog zdravlja i aktivan, jak, ma djed za poželjeti.
I kako to u životu biva, život skončava na milijun različitih načina, Ne, ne nije djed još umro i nitko to nije ni poželio, jer je djed dobra duša i nije zahtjevan i pun je lijepih priča. Ali, počelo je kopnjenje uma i djedica je postao sklerotičan. Stvar se pogoršavala iz dana u dan i prije neki dan je kulminirala.
Priča unuka, majka dvoje poodrasle dječice već, da su djedicu pre neki dan uredno okupali, presvukli i stavili u postelju. Zatvorili vrata od njegove sobe i pošli svojim daljim poslovima. Došlo neko doba da i oni odu spavati, i zaspaše, i probudiše se rano jer im je takav raspored i odoše na posao. Do sad je bilo sve u redu sa djedicom, jer je pokretan i jak, sam sebi uzme jesti, presvuče se i takve stvari.
U neko doba, unuku na posao zove netko iz policije. Da da li je ona ta i ta, da da li ima djeda koji se zove tako i tako.... Prepade se ona jadna, ostavi sve od posla i pojuri na psihijatriju, jer su joj rekli da je djed tamo. U glavnom, čovjek je još sinoć otišao od kuće i kasno navečer sam došao do psihijatrije jer se sjetio gdje je psihijatrija a nije se mogao sjetit gdje mu je kuća. kaže unuka da od sramote nije ljudima gledala u oči, da joj se čini da svi sada misle kako o djedu ništa računa nisu vodili i tako.....Dobio djedica i nadimak, zovu ga ninja (nindža 'ajde). Kažu, toliko je tih da te ubije a i da ne znaš da si mrtav sve do sutra u podne.
Prošlo tome neko vrijeme, paze na njega na smjenu, svaki čas mu noću netko zaviruje u sobu, zaključavaju se vrata i od dvorišta i od kuće. Sada se zna što sve nindža može, šale više nema. Pošto je djed sada stalno u društvu i ne da mu se bit sam, pričaju, ubijaju vrijeme razgovorom dok se kuhaju ručkovi, pegla ..... I u jednom će razgovoru, u trenutku povraćene lucidnosti i samosvijesti o svojoj bolesti, djed unuci:
- De Aniiiiita, reci mi, a di mi je žena, imam li ženu.
- Joj dedo, Marija se zvala, umrla prije 20 godina.
- Hm. A djece, imam li djece? - Pita djed
- Pa naravno Mate, pa kako bi ti ja bila unuka da nemaš djece - kaže unuka.
Djed sedi i zamišljeno gleda kroz prozor i priča dalje ne gledajući u unuku.
- A Aniiiiita, kolko djece imam
- Pa imaš djede dvije kćeri - reče unuka
- A sinooova, ima li sinoooova? - pita on
- Nemaš, samo Luciju i Anu - odgovara unuka.
- A unuuučad - pita on
- E djede, imaš mene i još dvoje unučadi i imaš sedam praunuka - i nabroja mu ona sve u familiji poimence i po generacijama.
Gleda djed kroz prozor, češka se za rame, šuti tako jedno pola sata. Ustao se uzeo jabuku, oljušti je i izreže na kriške pa stavi na dva tanjura, točno po tri kriške, te jedan dade unuci u ruku i pita:
- Ma ćero, ma ko su mi one dvi booove što mi svako jutro dođu.
- Jao djede, pa to su ti kćeri pobogu, dobro si ih hranio pa su malo jače! kaže unuka smijući se glasno.
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa - uzviknu djed, te se i on poče glasno smijat!
* * *
Neki je indijski guru pomažući američkom profesoru fizika da pronikne u tajnu svoga bića rekao:
Ako ti je šalica čaja puna, ne možeš je opet napuniti dok je ne isprazniš. Tek tako možeš ponovno uživati u pripremi čaja i čekanju da se ohladi dovoljno a ne previše, pa da možeš piti.