KAPE I KOSTI
I dok se na Zemljinom bijelom kippah-u odvaja obod veličine gradova, dok se u špiljama Europe pronalaze humanoidne kosti starije od milijun godina, hladnoća plovi prema toplim morima da naruši ravnotežu života a mudrost progovara eonima. Stariji smo od milijun godina, daje li to nadu ili zaključuje poglavlje našeg postojanja.
Jutros sam ustao sa osjećajem da ova zima neće nikada prestati. Pogledao sam kalendar i shvatio da je prošlo razdoblje od tek par mjeseci u kojima sam, s početka puštajući vapaj i pozive, došao konačno do svog drugog kontrasta, do gada u meni koji poganim jezikom i nekontroliranim rukama pušta smrad svojih misli da pluta tu, po bijelinom čistim podlogama.
Opravdavajući sebe na milijun godina star način i milijun načina izmišljenih u samo jednoj godini, ponovno sam, njišući klackalicu svoga karaktera, pokazao i druga lica, lica lažljivca, licemjera, egocentrika, prevaranta, lijenčine, imbecila i cijele ergele negativaca koji postoje u meni i čekaju svoj tren da se izdignu nad onim drugim, dobrohotnim likovima.
'Neka bude riječ' je početak i kraj svega! Što, osim riječi, mogu o tome?! Nisam nikome napravio ništa nažao osim riječi. Riječi puštenih sa lanca, u vrijeme kada sam anđela mudraca poslao na odmor i dao ovom dvorogom stvoru da se igra.
Riječi su mi i ukrasi ali i stigme, radosnice ali i račvasti plazavi jezik siktave guje, svježi lahor mirisnih proplanaka i nenadana pijavica razularenih i nekontroliranih emocija.
Ponavljam svoju javnu ispriku, ovaj put svima, koji su na bilo koji način bili povrijeđeni mojim riječima.
Oprostite mi, ja sam samo neodgojeno dijete koje želi tuđe a ne da svoje igračke, mali bedasti paranoik i sarkastik koji je ispunjen nerealnim željama, iracionalnim strahovima i ostalim psihosomatskim poremećajima.
Ni milijun godina nije bilo dovoljno da se pročisti genetsko nasljeđe. Koliko mi se puta treba i može oprostiti? Milijun, dva, pet? Koliko se ledenih kapa treba odcijepiti i zaprijetiti tropima?
Ili je i to samo donja točka amplitude u beskrajnom njihanju materije, energije i života.
Da bih iznova postajao dobar, iznova sam postao loš.
Jutros sam ustao sa osjećajem da ova zima neće nikada prestati. Pogledao sam kalendar i shvatio da je prošlo razdoblje od tek par mjeseci u kojima sam, s početka puštajući vapaj i pozive, došao konačno do svog drugog kontrasta, do gada u meni koji poganim jezikom i nekontroliranim rukama pušta smrad svojih misli da pluta tu, po bijelinom čistim podlogama.
Opravdavajući sebe na milijun godina star način i milijun načina izmišljenih u samo jednoj godini, ponovno sam, njišući klackalicu svoga karaktera, pokazao i druga lica, lica lažljivca, licemjera, egocentrika, prevaranta, lijenčine, imbecila i cijele ergele negativaca koji postoje u meni i čekaju svoj tren da se izdignu nad onim drugim, dobrohotnim likovima.
'Neka bude riječ' je početak i kraj svega! Što, osim riječi, mogu o tome?! Nisam nikome napravio ništa nažao osim riječi. Riječi puštenih sa lanca, u vrijeme kada sam anđela mudraca poslao na odmor i dao ovom dvorogom stvoru da se igra.
Riječi su mi i ukrasi ali i stigme, radosnice ali i račvasti plazavi jezik siktave guje, svježi lahor mirisnih proplanaka i nenadana pijavica razularenih i nekontroliranih emocija.
Ponavljam svoju javnu ispriku, ovaj put svima, koji su na bilo koji način bili povrijeđeni mojim riječima.
Oprostite mi, ja sam samo neodgojeno dijete koje želi tuđe a ne da svoje igračke, mali bedasti paranoik i sarkastik koji je ispunjen nerealnim željama, iracionalnim strahovima i ostalim psihosomatskim poremećajima.
Ni milijun godina nije bilo dovoljno da se pročisti genetsko nasljeđe. Koliko mi se puta treba i može oprostiti? Milijun, dva, pet? Koliko se ledenih kapa treba odcijepiti i zaprijetiti tropima?
Ili je i to samo donja točka amplitude u beskrajnom njihanju materije, energije i života.
Da bih iznova postajao dobar, iznova sam postao loš.