JER I IME IMA PORUKU ŽESTINE
Večeras slijedi 'Oružjem protiv otmičara'. Puštam si mašti na volju da izmisli izgovore i razloge takvom imenu. Zašto 'oružjem' zašto 'protiv' zašto 'otmičara'? Čovjek prvo polazi od sebe, to je bit ljudske naravi, da svijet gleda iz svoje vizure. Ako sam imalo pametniji, makar ću pokušat sagledat stvari i tuđim očima, koliko mogu, koliko sam vispren ili tupav, koliko mi je mašta razvijena ili sam okoštao, toliko će mi uspijeti taj pogled iz kuta drugih. Ma sve je manje više relativno, osim činjenice da ako ne pokušam
ne mogu ni spoznati.
Poklonik sam dualizama u kojima moj pas, kroz prozor, laje bez razloga na prolaznike a uopće ne reagira na inkasatora za TV. Rezom siječem kontinuitet priče, namjerno, ne za odmor, već za razonodu. Prije neki dan mi je frendica sa svojim psom došla doma i oboje smo njezinom psu pokazali zdjelu za vodu iz koje pije moj pas. A moj je pas, kroz agresivni lavež, pokazao svoje neslaganje sa mogućnošću da drugi pas pije iz njegove zdjele. Bio sam začuđen, jer moj pas voli i druge ljude i druge pse, jedino koga se boji su jako mala djeca, kao da zna da mala djeca ne znaju kontrolirati svoju želju da ga ščepaju i čupkaju i grubo maze pa im se izmiće čim se pojave. Začuđen, gledam ga i na glas pitam 'pa što ti je sad?' a on nastavlja da laje i okrećući se ka meni ide prema izlaznim vratima, onakako kako traži da ga pustim u dvorište. Otvorim vrata i pustim ga van a on odmah otrči do još jedne, pomoćne zdjele koja stoji pod nadstrešnicom, i nastavlja lajati. Nije prestao dok zdjelu nisam napunio i pozvao psa od frendice da pije iz nje, Kako dualizam zaživljuje i u mozgu koji je programiran tek instinktom i uvjetnim ponašanjem. Moj pas zna da postoje dvije
zdjele. Jedna je samo njegova, a druga je njegova i za goste. Zar to nije dualizam, žednost u dvokontekstnom poimanju. A empatija!? Čovjek ima preveliko mišljenje o sebi. Misli da je najuzvišenije biće ove planete, a onda se pojavi životinja koja nikada neće razviti palac ali pokazuje da su sve naše karakteristike, ljudska uzvišenost suosjećja, zapravo davno, davno predviđene i uobličene snagom prirode.
Vraćam se nakon razonodnog reza, koji je u neku ruku, meni, jako povezan sa smislom imena onih koji će mi nešto večeras reći. Koje bi oružje bilo u arsenalu mladih momaka, pjesnika asfalta, u balkanskim gradovima besćutne jurnjave za materijalnim. Ako nema praznih čahura, znači da bi to oružje mogla biti samo prozborena riječ za čovjeka a protiv vuka, za biti a ne imati, bogatsvtom duha a protiv materijalnog, iskrenošću protiv laži, snagom nemoći raširenih ruku koja privlači istomišljenike i stvara nove generacije, razuzdane ali moralno i etički ispravne. Razuzdane u traženju istina i ljepote a protiv gamadskog u prirodi čovjeka. Protiv gamadskog nomadskom mudrošću. Mi smo svi ipak nomadi, lutamo dušom kroz životnu pustopoljinu tražeći skrivene poruke 'malog princa'.
Oružjem istine protiv onih koji otimaju ljudskost i nameću predatorski princip preživljavanja. To je moje viđenje smisla toga imena. I ako očekujem previše, samo očekivanje ima smisao, ne kao neka nada, već kao neko hipotetsko sklonište, azil ispravnosti ne obojen dogmom, prepun pitanja i ponekih odgovora. Nasljednik traži azil i ja mu u tom traganju ne mogu pomoći da ga nađe. Moji azili nisu njegovi, on mora naći svoje. Gledam ga, moj je, lomi se u sivilu stvarnosti gdje se idealizmi lome na bankovnim šalterima,
gdje profesori na fakultetima ne pitaju 'jeste li shvatili kolege?' gdje sve ima cijenu osim prijateljskog razgovora, i dodira iskrene, neodglumljene, igrom ne iskvarene, ljubavi. Na tragačkom maršu, kažem mu samo, 'Traži, to je jedini način da nađeš' i to je sve što mogu učiniti za njega.
Od 'dolaska krokodila', 'mame, tate, psa i kravate' samo je malo utihnulo, zastalo čekajući godine da umuknu topovi i čuje se ljudski glas. Da vučji urlici utihnu u zimskim smrtonosnim pohodima, a ljudsko dozivanje preplavi prostore među brdima 'heeeeeeej čoooooovjeeeeečeeeee!'.
Očekujem samo žestinu, žestinu nemoćno raširenih ruku i sopstveno sljedbeništvo koje nikada nije prestlo.
ne mogu ni spoznati.
Poklonik sam dualizama u kojima moj pas, kroz prozor, laje bez razloga na prolaznike a uopće ne reagira na inkasatora za TV. Rezom siječem kontinuitet priče, namjerno, ne za odmor, već za razonodu. Prije neki dan mi je frendica sa svojim psom došla doma i oboje smo njezinom psu pokazali zdjelu za vodu iz koje pije moj pas. A moj je pas, kroz agresivni lavež, pokazao svoje neslaganje sa mogućnošću da drugi pas pije iz njegove zdjele. Bio sam začuđen, jer moj pas voli i druge ljude i druge pse, jedino koga se boji su jako mala djeca, kao da zna da mala djeca ne znaju kontrolirati svoju želju da ga ščepaju i čupkaju i grubo maze pa im se izmiće čim se pojave. Začuđen, gledam ga i na glas pitam 'pa što ti je sad?' a on nastavlja da laje i okrećući se ka meni ide prema izlaznim vratima, onakako kako traži da ga pustim u dvorište. Otvorim vrata i pustim ga van a on odmah otrči do još jedne, pomoćne zdjele koja stoji pod nadstrešnicom, i nastavlja lajati. Nije prestao dok zdjelu nisam napunio i pozvao psa od frendice da pije iz nje, Kako dualizam zaživljuje i u mozgu koji je programiran tek instinktom i uvjetnim ponašanjem. Moj pas zna da postoje dvije
zdjele. Jedna je samo njegova, a druga je njegova i za goste. Zar to nije dualizam, žednost u dvokontekstnom poimanju. A empatija!? Čovjek ima preveliko mišljenje o sebi. Misli da je najuzvišenije biće ove planete, a onda se pojavi životinja koja nikada neće razviti palac ali pokazuje da su sve naše karakteristike, ljudska uzvišenost suosjećja, zapravo davno, davno predviđene i uobličene snagom prirode.
Vraćam se nakon razonodnog reza, koji je u neku ruku, meni, jako povezan sa smislom imena onih koji će mi nešto večeras reći. Koje bi oružje bilo u arsenalu mladih momaka, pjesnika asfalta, u balkanskim gradovima besćutne jurnjave za materijalnim. Ako nema praznih čahura, znači da bi to oružje mogla biti samo prozborena riječ za čovjeka a protiv vuka, za biti a ne imati, bogatsvtom duha a protiv materijalnog, iskrenošću protiv laži, snagom nemoći raširenih ruku koja privlači istomišljenike i stvara nove generacije, razuzdane ali moralno i etički ispravne. Razuzdane u traženju istina i ljepote a protiv gamadskog u prirodi čovjeka. Protiv gamadskog nomadskom mudrošću. Mi smo svi ipak nomadi, lutamo dušom kroz životnu pustopoljinu tražeći skrivene poruke 'malog princa'.
Oružjem istine protiv onih koji otimaju ljudskost i nameću predatorski princip preživljavanja. To je moje viđenje smisla toga imena. I ako očekujem previše, samo očekivanje ima smisao, ne kao neka nada, već kao neko hipotetsko sklonište, azil ispravnosti ne obojen dogmom, prepun pitanja i ponekih odgovora. Nasljednik traži azil i ja mu u tom traganju ne mogu pomoći da ga nađe. Moji azili nisu njegovi, on mora naći svoje. Gledam ga, moj je, lomi se u sivilu stvarnosti gdje se idealizmi lome na bankovnim šalterima,
gdje profesori na fakultetima ne pitaju 'jeste li shvatili kolege?' gdje sve ima cijenu osim prijateljskog razgovora, i dodira iskrene, neodglumljene, igrom ne iskvarene, ljubavi. Na tragačkom maršu, kažem mu samo, 'Traži, to je jedini način da nađeš' i to je sve što mogu učiniti za njega.
Od 'dolaska krokodila', 'mame, tate, psa i kravate' samo je malo utihnulo, zastalo čekajući godine da umuknu topovi i čuje se ljudski glas. Da vučji urlici utihnu u zimskim smrtonosnim pohodima, a ljudsko dozivanje preplavi prostore među brdima 'heeeeeeej čoooooovjeeeeečeeeee!'.
Očekujem samo žestinu, žestinu nemoćno raširenih ruku i sopstveno sljedbeništvo koje nikada nije prestlo.