VELIKO SPREMANJE
Od besa kuću spremam.
U lovu sam na zloduha
a njega nigde nema,
pa nabasah, eto, na tebe.
Sve što sada kažemo
biće duboko i iz srca
jednog lažova
i jednog prevaranta,
u sasvim lošoj
nameri izrečeno.
Mi ćemo se tek smiriti
u naručju umorne nade
koja više neće imati
obrisa, forme, niti lice.
Tvoj je ponos tek
brat moje taštine
s čijih se ramena
uzdiže nosom
po dnu naše slomljenosti.
*
* *
Nego, nešto mi se
mota po glavi,
kao i uvek, kako to biva,
kad me obuzme siva misao zlobe,
i pitam se gde li je ta sramota
u kraju koji prizivamo,
i iz koje sobe u nas taj zloduh
viri.
Taložimo se tako,
kao i prašine,
za neko sledeće
veliko spremanje.