DECIBELI
on Friday, September 7, 2012
Stojim za šankom u društvu poznanika, prijatelje sam rasterao, ne podnosim ljude sa dlakom na jeziku. Priča je neka bezvezna, tek toliko da se piće ne popije u tišini. Pričamo o tome kako smo se ložili ko klinci na HiFi. Mi smo bili "analogna" generacija, u naše se vreme transformacijom nije ništa gubilo nego se dodavala nova vrednost u postojeći sadržaj. Svako je imao ono čime je raspolagao, harmonici koje je stvarala jedna Toska ili Tesla ili neki RIZ bili su dovoljni da imamo jače usmerene uši na sadržaj, na poruku.
Pored nas na metar, olakćen s obe ruke i kolena naslonjenih na zid šanka, poluzaboravljen i sasvim dobro podgašen pijanica, ali uredno obučen, malo duže sede kose i sede brade od 20 dana. Klatunjavo se obraća samom sebi pričajući u bradu mrmljave reči od kojih prepoznam tek, "bila laž .. teška, usrana laž". Dok se pravim da slušam sagovornika o tome koliko su u ono vreme koštale ploče, razmišljam da bih se i ja odao piću ako bih izgledao kao ovaj lelujavi lik ... ili da mi je bar jače srce. Na njemu se vidi da je čist. Garderoba je kvalitetna, ta brada je uredna, kosa je "na boemku", nokti, ruke, cipele .. to nije propalica, nego maher. Nas dvojca se pravimo da ga ignorišemo a on se ponaša kao da je sam sa sobom, ili sa još gomilom ljudi u glavi. Dok ga gledam, čini mi se da će se svakog trenutka srušiti, ali mi preciznost sa kojom istresa pepeo sa cigarete govori da je to vešt pijanica, neko ko se bolje psihomotorno organizuje kada je "mokar", nego "na suvo".
Nas dvojca nastavljamo priču o gramofonima sa glavom od drveta bibera i sličnim stvarima koje sam pokupio kao klinac od jednog komšije profesionalca. Firme koje nas dvojca spominjemo, ugašene su pre 15 ili 20 godina, ali temeljna znanja o toj temi još postoje, to što jedan Tandberg više nikome ništa ne znači, nama je ionako svejedno. U jednom trenutku, pričajući o tome koliko smo glasno znali da slušamo muziku, ili koliko blizu na koncertima smo se nabijali na zvučnike, ja kažem "pa na 120 decibela bi mi utroba svirala", na šta će naš kolega za šankom, uvijenim ali prilično razumljiviom glasom: "Bato! Svaka ti čast! Meni i od dva'es deci-bela glava 'oće da pukne a utrobu izbacim na dva'esprvom!"
Garant je taj lik bio neki "prajvat dik"!
(više meseci kasnije, stotinama kilometara dalje, i par kilograma teži)
Ovde je posle susreta bajkera na Monumentima i Outlook festivala na Punta Christu, na istoj tvrđavi sinoć započeo i Dimension - festival elektronske muzike. Slušam to sinoć sa terase i razmišljam kako nikakav Tandberg i nikakva analogna audio tehnika tome nije u stanju da doda ikakvu vrednost. Nema tih harmonika koji tome mogu dati ikakvu podnošljivu boji, nema tog sadržaja koji bih u tome mogao da prepoznam. Zaglušujuća praznina, udara, udara, udara, udara, udara, udara, udara, udara, udara ... Setim se Pađena iz jedne polemike u nekoj emisiji tipa "Urbana kultura" kako priča o tome da današnje generacije uzimaju amfetamine i ekstazi da se "dignu", jer su prazni, a da je njegova generacija uzimala heroin, da se "spusti", jer je bila prepuna.
Mislim da su sve generacije, pa i ova, "prepune". Čega, to je već drugo pitanje.
Noć grize vreme. Iz daljine se u beskraj ponavlja prazan ritam i ujednačeno ponavljanje zavijanja elektronskih efekata. Vrlo nezdrav način da se čovek uspava. Pred jutro me budi san u kojem, pokušavajući da je ulovim, do kosti ogoljenu glavu zmije žurno nosim na hitnu kako bi mogli da je identifikuju i daju mi odgovarajući protivotrov, jer me je ujela za koren kažiprsta desne ruke. Kao da je time pokušala da sprečiti da uprem tim prstom u nju i prokažem je svima.
Jutro, skoro tišina. Svraka u masliniku, dva decibela.
Stojim za šankom u društvu poznanika, prijatelje sam rasterao, ne podnosim ljude sa dlakom na jeziku. Priča je neka bezvezna, tek toliko da se piće ne popije u tišini. Pričamo o tome kako smo se ložili ko klinci na HiFi. Mi smo bili "analogna" generacija, u naše se vreme transformacijom nije ništa gubilo nego se dodavala nova vrednost u postojeći sadržaj. Svako je imao ono čime je raspolagao, harmonici koje je stvarala jedna Toska ili Tesla ili neki RIZ bili su dovoljni da imamo jače usmerene uši na sadržaj, na poruku.
Pored nas na metar, olakćen s obe ruke i kolena naslonjenih na zid šanka, poluzaboravljen i sasvim dobro podgašen pijanica, ali uredno obučen, malo duže sede kose i sede brade od 20 dana. Klatunjavo se obraća samom sebi pričajući u bradu mrmljave reči od kojih prepoznam tek, "bila laž .. teška, usrana laž". Dok se pravim da slušam sagovornika o tome koliko su u ono vreme koštale ploče, razmišljam da bih se i ja odao piću ako bih izgledao kao ovaj lelujavi lik ... ili da mi je bar jače srce. Na njemu se vidi da je čist. Garderoba je kvalitetna, ta brada je uredna, kosa je "na boemku", nokti, ruke, cipele .. to nije propalica, nego maher. Nas dvojca se pravimo da ga ignorišemo a on se ponaša kao da je sam sa sobom, ili sa još gomilom ljudi u glavi. Dok ga gledam, čini mi se da će se svakog trenutka srušiti, ali mi preciznost sa kojom istresa pepeo sa cigarete govori da je to vešt pijanica, neko ko se bolje psihomotorno organizuje kada je "mokar", nego "na suvo".
Nas dvojca nastavljamo priču o gramofonima sa glavom od drveta bibera i sličnim stvarima koje sam pokupio kao klinac od jednog komšije profesionalca. Firme koje nas dvojca spominjemo, ugašene su pre 15 ili 20 godina, ali temeljna znanja o toj temi još postoje, to što jedan Tandberg više nikome ništa ne znači, nama je ionako svejedno. U jednom trenutku, pričajući o tome koliko smo glasno znali da slušamo muziku, ili koliko blizu na koncertima smo se nabijali na zvučnike, ja kažem "pa na 120 decibela bi mi utroba svirala", na šta će naš kolega za šankom, uvijenim ali prilično razumljiviom glasom: "Bato! Svaka ti čast! Meni i od dva'es deci-bela glava 'oće da pukne a utrobu izbacim na dva'esprvom!"
Garant je taj lik bio neki "prajvat dik"!
(više meseci kasnije, stotinama kilometara dalje, i par kilograma teži)
Ovde je posle susreta bajkera na Monumentima i Outlook festivala na Punta Christu, na istoj tvrđavi sinoć započeo i Dimension - festival elektronske muzike. Slušam to sinoć sa terase i razmišljam kako nikakav Tandberg i nikakva analogna audio tehnika tome nije u stanju da doda ikakvu vrednost. Nema tih harmonika koji tome mogu dati ikakvu podnošljivu boji, nema tog sadržaja koji bih u tome mogao da prepoznam. Zaglušujuća praznina, udara, udara, udara, udara, udara, udara, udara, udara, udara ... Setim se Pađena iz jedne polemike u nekoj emisiji tipa "Urbana kultura" kako priča o tome da današnje generacije uzimaju amfetamine i ekstazi da se "dignu", jer su prazni, a da je njegova generacija uzimala heroin, da se "spusti", jer je bila prepuna.
Mislim da su sve generacije, pa i ova, "prepune". Čega, to je već drugo pitanje.
Noć grize vreme. Iz daljine se u beskraj ponavlja prazan ritam i ujednačeno ponavljanje zavijanja elektronskih efekata. Vrlo nezdrav način da se čovek uspava. Pred jutro me budi san u kojem, pokušavajući da je ulovim, do kosti ogoljenu glavu zmije žurno nosim na hitnu kako bi mogli da je identifikuju i daju mi odgovarajući protivotrov, jer me je ujela za koren kažiprsta desne ruke. Kao da je time pokušala da sprečiti da uprem tim prstom u nju i prokažem je svima.
Jutro, skoro tišina. Svraka u masliniku, dva decibela.