NA ZAPAD
U krizi srednjih godina, zahvalan što me tek sada ulovila, u četrdesetsedmoj, jer ako su to srednje godine, preživjet ću devedesetineku, gledam na neki popis u kojem se pojavljuje identičan broj. Na nekoliko stranica, u više stupaca, ponavlja se kao neki nepregledni niz, uzastopno skrivena poruka kojoj nikako da otkrijem smisao.
Od nemira do sabranosti, potrebna je tek sekunda, tek treptaj oka. Ne znam kakav je to mehanizam koji me iz jednog dana u kojem sam slomljen i bezvoljan, prenese u drugi, a opet isti taj dan, i pretvori u sasvim pribranog muškarca koji je u stanju prihvatiti sve što mu se događa na jedan zreo i bezbolno pomirujući način.
Toliko toga znam, dok pričam sa nekim tko ne zna da su tajne providne. Ne vidim to kao neke skrivene laži koje sam prozreo, već kao pravo nekoga da zadrži svoju intimu i neprincipijelnost. I ne radim to iz neke čovjekoljubnosti ili poštovanja, već zato što očekujem da mi se uzvrati na isti način kada ja budem nedosljedan, kada budem skrivao svoje tajne a druga strana ih bude znala ili osjećala. Kada se to dogodi, dolazi vrijeme rastanka.
Sve se od prezbliženosti pretvara u potpunu odvojenost. Želja da bliskost bude neupitna, da kažemo sve o sebi nekome koga jedva poznajemo a ipak mu bezrezervno vjerujemo, brzo nestane, brzo se vrati i ponovno nestaje kao naleti vjetra. U jednom času, kada ipak odlučimo nešto ne izgovoriti, započne prostor distance. Ono što nas ipak drži zbliženima je unutarnja borba da distancu ne napravimo toliko velikom da je ponovno zbližavanje nakon toga nemoguće. Prezbliženost istroši, a odmjerena distanca održava vitalnost odnosa.
Epska ljubav ne postoji i samo je povremeni naboj hormonalnog poremećaja koji probudi eksplozivnu potrebu. Netko je, pitajući se o teoriji srodnih duša, rekao da se jednostavno dogodi takav naboj i potreba koja se sudari, slučajno, u prolazu, sa istom takvom potrebom. U prvi mah, sljepilo te histerične ushićenosti ne vidi ništa do svoje ostvarenje. Odjednom, pojavi se još jedna 'srodna duša' i još jedna i meni zbilja postaje jasno da moja misao stvara stvarnost a ne obrnuto. Tek u času kada ponovno vidim i kada sljepilo ne vlada mojim prosudbama, tek tada mogu ocijeniti da li je taj slučajni susret imao ikakav vrijedan sadržaj.
Dani su kišni i hladni. Prizivajući kraj zime razljutio sam je i ona se snažno otima udarajući repom u samrtnom grču. Tako je i sa mojom krizom. Kad pomislim da joj je kraj, ona me probudi jednog jutra i natjera me da sjednem u auto i odem na Zapad u nadi da ću se na tom putu i u dolasku konačno sudariti sa nekom potrebom koja će zazvoniti epohalno, i da će u kasnijim danima, eho tog zvona zadržati zvuk opravdanosti i epitet konačne ugođenosti tonaliteta, harmonije i boje. Uzalud, progledanost otkrije pomno skrivene tajne, koincidencije se komprimiraju u rasporedu i vremenu na način da se kolaž istine nametne i 'srodna duša' bude samo još jedna duša sa potrebom. ako je želja obostrana, neki se put stvori odmjerena distanca, ako ne, nakon nekog vremena se potpuno zaboravimo.
Neće me ubiti nedostatak. Nedostatak pokreće. Pokret je traganje. Dok tragam, živ sam.
Za trenutak zaboli, okrene se glava na drugu stranu, sačeka novi udar želje, sjedne ponovno u auto i krene na Zapad, još dalje.
Pazim samo da se traganje ne pretvori u bježanje, samo na to pazim.
Od nemira do sabranosti, potrebna je tek sekunda, tek treptaj oka. Ne znam kakav je to mehanizam koji me iz jednog dana u kojem sam slomljen i bezvoljan, prenese u drugi, a opet isti taj dan, i pretvori u sasvim pribranog muškarca koji je u stanju prihvatiti sve što mu se događa na jedan zreo i bezbolno pomirujući način.
Toliko toga znam, dok pričam sa nekim tko ne zna da su tajne providne. Ne vidim to kao neke skrivene laži koje sam prozreo, već kao pravo nekoga da zadrži svoju intimu i neprincipijelnost. I ne radim to iz neke čovjekoljubnosti ili poštovanja, već zato što očekujem da mi se uzvrati na isti način kada ja budem nedosljedan, kada budem skrivao svoje tajne a druga strana ih bude znala ili osjećala. Kada se to dogodi, dolazi vrijeme rastanka.
Sve se od prezbliženosti pretvara u potpunu odvojenost. Želja da bliskost bude neupitna, da kažemo sve o sebi nekome koga jedva poznajemo a ipak mu bezrezervno vjerujemo, brzo nestane, brzo se vrati i ponovno nestaje kao naleti vjetra. U jednom času, kada ipak odlučimo nešto ne izgovoriti, započne prostor distance. Ono što nas ipak drži zbliženima je unutarnja borba da distancu ne napravimo toliko velikom da je ponovno zbližavanje nakon toga nemoguće. Prezbliženost istroši, a odmjerena distanca održava vitalnost odnosa.
Epska ljubav ne postoji i samo je povremeni naboj hormonalnog poremećaja koji probudi eksplozivnu potrebu. Netko je, pitajući se o teoriji srodnih duša, rekao da se jednostavno dogodi takav naboj i potreba koja se sudari, slučajno, u prolazu, sa istom takvom potrebom. U prvi mah, sljepilo te histerične ushićenosti ne vidi ništa do svoje ostvarenje. Odjednom, pojavi se još jedna 'srodna duša' i još jedna i meni zbilja postaje jasno da moja misao stvara stvarnost a ne obrnuto. Tek u času kada ponovno vidim i kada sljepilo ne vlada mojim prosudbama, tek tada mogu ocijeniti da li je taj slučajni susret imao ikakav vrijedan sadržaj.
Dani su kišni i hladni. Prizivajući kraj zime razljutio sam je i ona se snažno otima udarajući repom u samrtnom grču. Tako je i sa mojom krizom. Kad pomislim da joj je kraj, ona me probudi jednog jutra i natjera me da sjednem u auto i odem na Zapad u nadi da ću se na tom putu i u dolasku konačno sudariti sa nekom potrebom koja će zazvoniti epohalno, i da će u kasnijim danima, eho tog zvona zadržati zvuk opravdanosti i epitet konačne ugođenosti tonaliteta, harmonije i boje. Uzalud, progledanost otkrije pomno skrivene tajne, koincidencije se komprimiraju u rasporedu i vremenu na način da se kolaž istine nametne i 'srodna duša' bude samo još jedna duša sa potrebom. ako je želja obostrana, neki se put stvori odmjerena distanca, ako ne, nakon nekog vremena se potpuno zaboravimo.
Neće me ubiti nedostatak. Nedostatak pokreće. Pokret je traganje. Dok tragam, živ sam.
Za trenutak zaboli, okrene se glava na drugu stranu, sačeka novi udar želje, sjedne ponovno u auto i krene na Zapad, još dalje.
Pazim samo da se traganje ne pretvori u bježanje, samo na to pazim.