KAO IZMAGLICU NAD MOREM
Znam da postojiš
i gde živiš. Sama.
Negde, pored duboke,
modroširoke vode,
na nekom kamenitom bregu,
nasred neke Sunčeve pege.
Izdaleka mi se čini
kao da nekoga čekaš.
Pomislim, tako si blizu.
Deli nas samo jaruga neka,
tek neka gruba reč
nepristojnog čoveka,
ili mračni sunovrat klanca,
neka neprijatno duboka distanca,
deli nas od sna, do svitanja,
od svega što smo nekada hteli.
Od svega nas deli
samo komadić mraka
lakoćom trenutka
i savladanog straha.
Ovde, na drugom kraju stvarnosti,
od ponedeljka do petka,
jer dugim danima izbegavam sebe,
dolazi mi neka luda hrabrost,
neka sumanuta snaga
da u taj bezdan nogom zgazim.
Ugrizem se onda
do krvi za usnu
i progutam psovku.
Kao izmaglica nad morem,
toliko blizu. Meni,
koji sam spuštenih jedara,
otkucava život, dani u nizu,
pa u tu vodu samo bacam kamen
kao potonuli pogled.
Od života ne dobijamo,
samo mu se damo.
I opet se ugrizem za usnu,
i kao izmaglicu nad morem,
progutam psovku.