POD ZVJEZDANIM NEBOM
Prešli smo uzvisinu kroz usjek ceste dok su blage padine obrasle niskim raslinjem promicale pokraj nas. Na samom vrhu ukazivala se crvenkasto žućkasta dolina, nasumično ozeljenjena šumarcima i travnjacima, te nakupina plavo bijelih prizemnica sa urednim uličicama i stupovima rasvjete. Prizor je bio i bajkovit i sablasan u isti mah. Čisti potezi, planirani prostor, boje, raspored, sve je izgledalo kao gradić iz bajke, ali istodobno, na tim ulicama nije bilo parkiranih auta, nikakvog pomicanja, ljudi, kao da je sve upravo izgrađeno i čeka svečano otvaranje, a tek potom svoje stanovnike.
Nisam morao postavljati pitanja jer je moj otac započeo objašnjavati o čemu se radi. Podsjetio me je najprije na poveće kuće koje su se pojavljivale uz cestu svakih desetak ili dvadeset kilometara. Te kuće su bile puno starije od ovih, jednokatnice oronulih fasada od pustinjskog pijeska i Giblija. U te je kuće još kralj Idris pokušao useliti Beduine i na taj način im omogućiti pristojniji život. Tek možda svaka peta od tih kuća bila je useljena, i to ne Beduinima već običnim ljudima koji su živjeli od trgovine ili uzgoja ovaca i koza. Trebalo je pažljivo voziti, jer se znalo događati vrlo često da se uz takve kuće nekontrolirano kreću omanja stada.
Prvi izgovor, koji su plemenske vođe navodile kao razlog zbog kojeg ne mogu živjeti u tim kućama, je taj da imaju strah od visine i da na katu ne smiju biti, a isto tako da ne mogu živjeti niti u prizemlju jer se boje tog kata nad svojim glavama.
Kultura ima svoje predrasude i običaje.
Samouvjereni Gadafi je svrgnuvši Idrisa pokušao ispraviti i sve njegove promašaje, pa je, pokazujući svoju inventivnost i snagu, napravio cijeli mali predivni grad sa prizemnicama, parkovima i trgovima. Išao je toliko daleko da je uvozio i plodnu zemlju, dovoženu u ogromnim teretnim brodovima, kako bi stvorio potpunu oazu, bezbrižni kutak življenja. Grad je bio izgrađen još prije više od godine dana a i dalje je bio pust zbog toga što su Beduini odbijali doći živjeti u njega. I opet su izgovori bili u korjenu njihove kulture. Da li su bili istiniti ili samo pokušaj da se po svaku cijenu ne usele, nitko ne zna, ali je nekako ipak svima postalo jasno da plavobijele fasade nisu pravi razlog, niti električna ulična rasvjeta, niti strah od korištejna modernih mokrih čvorova.
Kultura ima svoje predrasude i običaje.
Kada moderna kultura zapadne civilizacije, sa svojim predrasudama, običajima i neopravdanom samohvalnom superiornošću, pokušava mijenjati kulturu koja je starija od Božijeg sina, neumitan je ovakav rezultat. Osnov kuture Beduina je nesmetano kretanje i život pod vedrim nebom, u polupustinjskom okružju gdje koze pasu sitan list trnovitog žbunja koje se svojom bojom potpuno uklapa u okoliš i nema mirise i boju. To promjeniti znači nestanak Beduina, a Beduini nisu budale, jer da jesu odavno ih ne bi bilo.
Od onda imam tu potrebu. Nesmetano se kretati i biti pod zvjezdanim nebom. Radim to simbolično, a simbolika nije dovoljna.
Nisam morao postavljati pitanja jer je moj otac započeo objašnjavati o čemu se radi. Podsjetio me je najprije na poveće kuće koje su se pojavljivale uz cestu svakih desetak ili dvadeset kilometara. Te kuće su bile puno starije od ovih, jednokatnice oronulih fasada od pustinjskog pijeska i Giblija. U te je kuće još kralj Idris pokušao useliti Beduine i na taj način im omogućiti pristojniji život. Tek možda svaka peta od tih kuća bila je useljena, i to ne Beduinima već običnim ljudima koji su živjeli od trgovine ili uzgoja ovaca i koza. Trebalo je pažljivo voziti, jer se znalo događati vrlo često da se uz takve kuće nekontrolirano kreću omanja stada.
Prvi izgovor, koji su plemenske vođe navodile kao razlog zbog kojeg ne mogu živjeti u tim kućama, je taj da imaju strah od visine i da na katu ne smiju biti, a isto tako da ne mogu živjeti niti u prizemlju jer se boje tog kata nad svojim glavama.
Kultura ima svoje predrasude i običaje.
Samouvjereni Gadafi je svrgnuvši Idrisa pokušao ispraviti i sve njegove promašaje, pa je, pokazujući svoju inventivnost i snagu, napravio cijeli mali predivni grad sa prizemnicama, parkovima i trgovima. Išao je toliko daleko da je uvozio i plodnu zemlju, dovoženu u ogromnim teretnim brodovima, kako bi stvorio potpunu oazu, bezbrižni kutak življenja. Grad je bio izgrađen još prije više od godine dana a i dalje je bio pust zbog toga što su Beduini odbijali doći živjeti u njega. I opet su izgovori bili u korjenu njihove kulture. Da li su bili istiniti ili samo pokušaj da se po svaku cijenu ne usele, nitko ne zna, ali je nekako ipak svima postalo jasno da plavobijele fasade nisu pravi razlog, niti električna ulična rasvjeta, niti strah od korištejna modernih mokrih čvorova.
Kultura ima svoje predrasude i običaje.
Kada moderna kultura zapadne civilizacije, sa svojim predrasudama, običajima i neopravdanom samohvalnom superiornošću, pokušava mijenjati kulturu koja je starija od Božijeg sina, neumitan je ovakav rezultat. Osnov kuture Beduina je nesmetano kretanje i život pod vedrim nebom, u polupustinjskom okružju gdje koze pasu sitan list trnovitog žbunja koje se svojom bojom potpuno uklapa u okoliš i nema mirise i boju. To promjeniti znači nestanak Beduina, a Beduini nisu budale, jer da jesu odavno ih ne bi bilo.
Od onda imam tu potrebu. Nesmetano se kretati i biti pod zvjezdanim nebom. Radim to simbolično, a simbolika nije dovoljna.
Ova je pisano negde 2008. Pre ovog još jednog 'oslobodilačkog pohoda' združenih snaga nato-a. Valjda je suđeno da ratni vihor pohara sredozemlje bar jednom u 20 godina, ako ne ovde onda tamo, ako ne tamo onda onamo. 20.04.2011