VERUJEM U MARLBORO, U VEKIJU
April 29, 2014 at 1:08pm
Kod nas Sunce nekako niže zalazi nego na drugim mestima u svetu, a ustaje ranije nego bilo gde. Ove rečenice nisu iz istih nota, između je celo jedno nebo, svo to plavetnilo, sivilo, kišni oblaci, sav taj vetar koji deli uznešenje i poniranje.
I dok na ruci pratim razvoj gnojne rane koju sam zadobio ne znam kada i ne znam kako, mislim, kao da je kišna kap jedini lek. Proletnja kiša, jedino ona čisti, jedino ona unosi fluide života, jedino ona boji u zeleno i žuto i belo, i jedino ona miriše. Ništa ne miriše tako lepo kao proletnja kiša.
Mrzi me da idem kod lekara. On ne može da mi kaže više ništa od čega bih se obradovao. Dođe vreme kada ti je žao što nisi dobio grip, pa da te prođe, da ozdraviš, nego te zagrle neke neprolazne bolesti. Kad' pomislim da sam se više puta izlečio od ljubavi, a to je teška, vrlo teška bolest. U zamenu za zdravu blesavost biologija ti uvali iluziju mudrosti kao kompenzaciju - kakvo autosugestivno kenjanje. Čak je i vera u zagrobni život prihvatljivija od intelektualne samoutešnosti. I tako iz rečenice u rečenicu, iz pasusa u pasus, plivam iz patetike u sarkazam. Zašto? Zašto pas liže sebi jaja - jer može.
Kaže Igor Mandić koji je ušao u 76. a otac mu je umro sa toliko godina, da ne veruje u genetiku. Posle kaže da smo mi južni Sloveni jednostavno osuđeni jedni na druge. Ko je tu lud, ko je tu senilan? Svi smo mi južni Slovemni prvo ludi a posle senilni, jer se namiću samo ta dva izbora, takva nam je genetika, jebi ga.
Ja u genetiku verujem. Verujem u lenjost odlaženja doktoru, verujem u čvarke i slaninu, u krmenadle i krompir pržen na svinjskoj masti, u vlagu zidova od naboja, i miris katrana i kuvanog asfalta, u Marlboro, u Vekiju, u seks bez gumice i otvaranje usta bez razmišljanja. Verujem da je to moja ćeliska struktura sve dobro zapamtila još iz nasleđa mojih predaka i roditelja.
Verujem da postoji mnogo stvari o kojima ne znam ništa, ali u Boga ne verujem, bar ne u njegovu bezgrešnost a pre svega u dobronamernost. Kosmos je surovo mesto neprestane tranzicije matrije u energiju i obrnuto, a svaka prekretnica u toj promeni i rađanju je neizbežna smrt. Šta u tome ima da bude nedobronamerno ili dobronamerno, nema tu ni morala ni etike, to je jednostavno tako.
Da bi nešto postojalo mora da se menja i da se kreće, inače na to ne postoji usmerena pažnja, pa zato ta stvar i ne postoji. Ne obraćam pažnju na Boga, iako on uspešno radi na mojoj tranziciji iz materije u energiju. Kontradiktorno? Kaže Igor Mandić da je kontradiktornost ono što dokazuje da se čovek razvija, da mu se misao obogaćuje i raste. To mi daje utehu, to da mugu da promenim mišljenje u istoj rečenici i više puta, sve dok ne stavim tačku na njen kraj. Pa i iza tačke ako hoću. I da ne moram nikome da se oravdavam, da me jednostavno boli kurac šta ko misli o toj mojoj "prevrtljivosti". Mandić će za sobom ostaviti ime po kojem će se zvati neka ulica u Zagrebu, ako Zagreb bude imao toliko pameti da shvati kakvog je velikana imao među svojim misliocima. Ni jedan Beograđanin moje generacije neće proći Zagrebom pored te table sa imenom Igora Mandića a da se ne seti Olivera i "..dođavola sve ..", ili bar ovaj Beograđanin što to pokušava da ostane pišući ove potpuno nesuvisle redove. Ostaviće Igor Mandić onoliko knjiga koliko su neki ostavili pesama vrednih recitovanja. Ali ponekad je strofa ili samo stih, dovoljna. Samo stih je dovoljan, kao jedva vidljiva tačkica beskrajno udaljene zvezde na noćnom nebu, ili kao kap proletnje kiše na ne znam odakle izniklu gnojnu ranu na ruci. I sve to sa neba i na nebu na kojem sunce izlazi ranije i zalazi niže nego bilo gde na svetu. Ne, nije to nostalgija, to je početak i kraj svakog kruga. Kakvog smisla inače ima odlaženje bez povratka?
Kod nas Sunce nekako niže zalazi nego na drugim mestima u svetu, a ustaje ranije nego bilo gde. Ove rečenice nisu iz istih nota, između je celo jedno nebo, svo to plavetnilo, sivilo, kišni oblaci, sav taj vetar koji deli uznešenje i poniranje.
I dok na ruci pratim razvoj gnojne rane koju sam zadobio ne znam kada i ne znam kako, mislim, kao da je kišna kap jedini lek. Proletnja kiša, jedino ona čisti, jedino ona unosi fluide života, jedino ona boji u zeleno i žuto i belo, i jedino ona miriše. Ništa ne miriše tako lepo kao proletnja kiša.
Mrzi me da idem kod lekara. On ne može da mi kaže više ništa od čega bih se obradovao. Dođe vreme kada ti je žao što nisi dobio grip, pa da te prođe, da ozdraviš, nego te zagrle neke neprolazne bolesti. Kad' pomislim da sam se više puta izlečio od ljubavi, a to je teška, vrlo teška bolest. U zamenu za zdravu blesavost biologija ti uvali iluziju mudrosti kao kompenzaciju - kakvo autosugestivno kenjanje. Čak je i vera u zagrobni život prihvatljivija od intelektualne samoutešnosti. I tako iz rečenice u rečenicu, iz pasusa u pasus, plivam iz patetike u sarkazam. Zašto? Zašto pas liže sebi jaja - jer može.
Kaže Igor Mandić koji je ušao u 76. a otac mu je umro sa toliko godina, da ne veruje u genetiku. Posle kaže da smo mi južni Sloveni jednostavno osuđeni jedni na druge. Ko je tu lud, ko je tu senilan? Svi smo mi južni Slovemni prvo ludi a posle senilni, jer se namiću samo ta dva izbora, takva nam je genetika, jebi ga.
Ja u genetiku verujem. Verujem u lenjost odlaženja doktoru, verujem u čvarke i slaninu, u krmenadle i krompir pržen na svinjskoj masti, u vlagu zidova od naboja, i miris katrana i kuvanog asfalta, u Marlboro, u Vekiju, u seks bez gumice i otvaranje usta bez razmišljanja. Verujem da je to moja ćeliska struktura sve dobro zapamtila još iz nasleđa mojih predaka i roditelja.
Verujem da postoji mnogo stvari o kojima ne znam ništa, ali u Boga ne verujem, bar ne u njegovu bezgrešnost a pre svega u dobronamernost. Kosmos je surovo mesto neprestane tranzicije matrije u energiju i obrnuto, a svaka prekretnica u toj promeni i rađanju je neizbežna smrt. Šta u tome ima da bude nedobronamerno ili dobronamerno, nema tu ni morala ni etike, to je jednostavno tako.
Da bi nešto postojalo mora da se menja i da se kreće, inače na to ne postoji usmerena pažnja, pa zato ta stvar i ne postoji. Ne obraćam pažnju na Boga, iako on uspešno radi na mojoj tranziciji iz materije u energiju. Kontradiktorno? Kaže Igor Mandić da je kontradiktornost ono što dokazuje da se čovek razvija, da mu se misao obogaćuje i raste. To mi daje utehu, to da mugu da promenim mišljenje u istoj rečenici i više puta, sve dok ne stavim tačku na njen kraj. Pa i iza tačke ako hoću. I da ne moram nikome da se oravdavam, da me jednostavno boli kurac šta ko misli o toj mojoj "prevrtljivosti". Mandić će za sobom ostaviti ime po kojem će se zvati neka ulica u Zagrebu, ako Zagreb bude imao toliko pameti da shvati kakvog je velikana imao među svojim misliocima. Ni jedan Beograđanin moje generacije neće proći Zagrebom pored te table sa imenom Igora Mandića a da se ne seti Olivera i "..dođavola sve ..", ili bar ovaj Beograđanin što to pokušava da ostane pišući ove potpuno nesuvisle redove. Ostaviće Igor Mandić onoliko knjiga koliko su neki ostavili pesama vrednih recitovanja. Ali ponekad je strofa ili samo stih, dovoljna. Samo stih je dovoljan, kao jedva vidljiva tačkica beskrajno udaljene zvezde na noćnom nebu, ili kao kap proletnje kiše na ne znam odakle izniklu gnojnu ranu na ruci. I sve to sa neba i na nebu na kojem sunce izlazi ranije i zalazi niže nego bilo gde na svetu. Ne, nije to nostalgija, to je početak i kraj svakog kruga. Kakvog smisla inače ima odlaženje bez povratka?