U IZOBILJU OSTATAKA
Možda za mene
nema lijeka,
za čovjeka
koji to nije.
Samo je vrijeme
to što će spriječiti,
izliječiti od moga bivstva,
suncu sjene moje nametnute.
Gluhoćom sveobuhvatnom,
kože, oka, bića cijelog,
kažu, bogat sam.
Siromah poželjnog,
u izobilju ostataka.
Možda i ne čujem,
ili prepun nerazumijevanja
život sebi samom snujem,
možda i kujem,
tuđom rukom tuđe planove,
samo vođen, neoslobođen.
Znao sam da ne trebam
crkve i hramove,
da ne želim na sebi
sjedla, žvale i amove.
Samo to sam znao.
Jučer sam otkrio
svu hlapljivost
ateizmičnosti,
cinikče nevjere.
Jučer sam shvatio,
svu bezumnost
dogmatizmičnosti,
slijepoće vjere.
Jučer sam shvatio,
kroz tuđu riječ,
da kozmička svijest
je veća od božanske,
i postoji.
Priroda je samosvojna
za čiju se naklonost
trebam boriti,
samo uzvišena providnost
bezimenog stvoriteljstva,
mogla je moju neprovidnost
stvoriti.
nema lijeka,
za čovjeka
koji to nije.
Samo je vrijeme
to što će spriječiti,
izliječiti od moga bivstva,
suncu sjene moje nametnute.
Gluhoćom sveobuhvatnom,
kože, oka, bića cijelog,
kažu, bogat sam.
Siromah poželjnog,
u izobilju ostataka.
Možda i ne čujem,
ili prepun nerazumijevanja
život sebi samom snujem,
možda i kujem,
tuđom rukom tuđe planove,
samo vođen, neoslobođen.
Znao sam da ne trebam
crkve i hramove,
da ne želim na sebi
sjedla, žvale i amove.
Samo to sam znao.
Jučer sam otkrio
svu hlapljivost
ateizmičnosti,
cinikče nevjere.
Jučer sam shvatio,
svu bezumnost
dogmatizmičnosti,
slijepoće vjere.
Jučer sam shvatio,
kroz tuđu riječ,
da kozmička svijest
je veća od božanske,
i postoji.
Priroda je samosvojna
za čiju se naklonost
trebam boriti,
samo uzvišena providnost
bezimenog stvoriteljstva,
mogla je moju neprovidnost
stvoriti.