3.-e
Živimo u žalosnim vremenima hiperprodukcije i prezasićenosti. To je očigledno iz činjenice da su tekstovi koje citiramo već nečiji citati. 'Jednom je neko rekao' je postao svojevrsni alibi onih koji imaju skribomansku potrebu neinstitucionalnog ali i svakog drugog pisanja koje izvjesno mora imati i neki iole pametniji sadržaj.
Tužno, ali najtužnije mi je što i sam spadam u tu kategoriju, kao da mi glupom nije ostalo ništa što bih mogao otkriti a da to bude potpuno i sasvim sigurno originalno i moje. Jednom, a zapravo jučer u 'pola ure kulture' ili nekoj emisiji koja mi je privukla pažnju, je jedna gospođa, psiholog ako se ne varam, kazala da se svi u mladosti gorljivo borimo da se otrgnemo od kolektiviteta i svih pripadnosti, obitelji, školi, prijateljima...i to sve u traganju za svojim individualitetom i originalnošću. Na kraju, raskidajući te veze, postajemo potpuno prazni i bezvrijedni. Kao i u svemu i u tome bi čovjek morao imati razumnu mjeru. Biti potpuno originalan jednako je samotno kao i biti neprepoznatljivi komadić prosjeka.