IZMEĐU OBALA
12.02.2012
Sve češće osećam žuljanje neodgovarajućeg kalupa fizičkog sveta oko sebe, od odeće koju nosim, neba koje ne ogovara na moj pogled, ulica čijih se imena ne sećam ili ih nikda nisam ni znao, ljudi kojima se ne javljami, a možda i bih kada bih im u očima video onu kratkotrajnu dilemu odakle me poznaju .. mada se takva ne može dogoditi jer se više ni ja ne sećam odakle sam.
Svakog jutra me neki čovek, nekoliko napetih minuta, uporno gleda iz ogledala. Fokusira se pogledom na duboke pregibe koji mi se spuštaju od nosa prema krajevima usana. Nasmejem se, a on, kao da sam nešto pogrešio, pokvario mu prizor, pogled ljuto skrene u moje oči i namršti obrve .. onda me gleda tačno između njih i kao da pokušava da prebroji više nabora među njima nego što ih zaista ima.
***
U zadnje sam vreme, gledajući neku decu kako postaju zreli ljudi, shvatio koliko su male šanse da sam i sam postao zreo čovek. Za neka saznanja jednostavno moraš biti dovoljno star, ili samo dovoljno lenj i površan pa da do njih ne dođeš još u onim godinama koje se smatraju najpogodnijima za upijanje životnih mudrosti.
***
Kako da verujem u stihove pesniku koji umire u 27. bez obzira na uzroke, u dvoboju od ruke ljubavnog suparnika ili od prljave igle prekomernog dopa, tuberkuloze .. zar je bitno, čovek se preda, nema veze čemu ili kome.
Ili su oni shvatili već tada da je posle toga život samo neka nizbrdica niz koju se strmoglaviš, padneš, ustaneš, očistiš prašinu sa sebe i do 50. pokušavaš ponovo da se popneš, sve dok ne shvatiš da se do vrha dolazi samo jednom i da si ti svoj verovatno već imao samo ga tada nisi bio svestan.
***
Kao da oduvek plivam između obala Ida i nametnutih odgovornosti, očekujući da će na bilo kojoj od njih konačno doći neka nagrada u obliku odgovorenih pitanja o smislu svega što me okružuje pa i mene samog, ili bar nestanka te dileme i jednostavnog prepuštanja životu onakvom kakav je, prljavom, krvavom, pohotnom, gladnom ili zasićenon i opijenom.
Samo da preplivam još ovu nedelju ...