b.o.
U redu.
Mislim da sam nekako apsorbirao i tu, nadasve jednostavnu misao. Prihvaćam da sam glup i da mi je za to trebalo više godina, skoro do istjeka roka valjnosti.
Ludilo je samouvjereno i bezuvjetno odbijanje koncenzusom utvrđenih činjenica koje pretstavljaju opću istinu.
I sada? Što sada?
Prebirem po džepovima prepunim svojih osobnih istina koje se ne uklapaju niti u jednu od tih koncenzualnih.
Na jedne sam primoran, na one općeprihvaćene. A drugih se ne mogu odreći, jer su one samo moje, i ako ih se odreknem, izgubit ću samoga sebe.
U tom međuprostoru, u tom limbu, razmišljam, i kada se nakupi previše toga, obično se prelije...u poneku besmislenu riječ.
Ipak, tješi me neka intuitivna spoznaja, da nisam sam u tome. Vidim u mnogim pogledima isto to, to o čemu nije dozvoljeno pričati, to oko čega se nije dozvoljeno složiti, ni u manjini, ni preglasavanjem.
16.9.2008.