OKOM U PRST
Tjelesno - netjelesno. Potpuno pogrešan izraz 'netjelesno'. Sakriva, ispire tragove u pijesku, kao valovi. Život kao enigmatski časopis, sve treba otkriti sam, jer ponuđena riješenja drugih nemju nikakav smisao. Zašto 'netljelesno', što nedostaje 'unutarenjem'?
I to samo kao prvi korak u odgonetanju, koliko naprezanja je potrebno da se uoče razlike između dvije ponuđene sličice.
Sve moramo znati, neutaživ poriv...grčki Khaos kao početak, zašto ne, zašto ne više bogova, zašto ne Bog kao živući čovjek, zašto ne svaki čovjek kao živući Bog, zašto Bog za Boga miloga? Koliko dana, u kojem rasporedu, kakvom težinom, koliko vremena je potrebno, što je prostor, gdje je vrijeme?
Ispirali su nas kroz godine pogrešnog školovanja. Dekartovski....tijelo i duh su odvojeni....naučne paradigme. S druge strane, okolo hodaju sljedbenici religijske dogme 'duša je vječna' .... Raj ili Čistilište ... prijetnja Limbom. I jedni i drugi vjerujući, i jedni i drugi štiteći svoju vjeru u paradigme i dogme. Svi su isti i znaju da nisu u pravu, ali svoje neznanje prikrivaju količinom sljedbenika.
Ako mnogi vjeruju onda je laž istinita, konvencija obmane.
I to što prvi sami ruše svoje paradigme, ne čini ih ništa pametnijima od drugih. Svatko ima svoju tehniku kojom prikuplja sljedbenike. Ako nisam u pravu, okrenite se oko sebe i pogledajte svijet u kojem živimo. Lažu oni, povjest je dokaz. Kroz sukobe i ratove, ostaju nepobjeđeni i ne pobjeđuju, svi u svojim taborištima, čekaju da druga strana oslabi ili oni ojačaju pa da ponovno, ognjem zagovaraju svoje istinite laži.
Evo moje laži!
Uzgajalište smo neke nama nepojmljive nadcivilizacije iz nadsvemira. Uzgajaju nas da bi se hranili našim....ne znam čime. Podjelili
su nas u matice, radilice i vojnike, da budemo dostatni sami sebi u uzgoju, da se ne moraju truditi i raditi ništa, sve sami odrađujemo. Ne uzmu nas izgleda čim umremo, nego neko vrijeme čekaju da se nešto dogodi. Ja ne znam što. Možda da nam se duša kada izađe iz tijela najprije sasuši kao haringa tako da je podatnija za skladištenje u njihove, nazovimo to, silose. Eto! To je moja laž pa sada prikupljam i ja sljedbenike, kojima ću oformiti vojsku novih nazovikrižara, ratnika, koji će osloboditi ljudsku rasu od Vladara iz svemira. Da vidimo koliko će moja laž postati istinita.
Gledah pre neki dan, 'Posljednjeg samuraja'. S jedne strane topnička baraža, dovikivači nišandžijama naređuju da isprave podbačaje i prebačaje, tuku bez dodira po ratnicima, po srcima, po ljudima koji za cijeloga života traže stih da opišu idealni cvijet trešnje, i koji u samrti spoznaju da su svi cvjetovi trešnje idealni.
Ubiti čovjeka mačem je jedno, to je osobno, to je čin u kojem je onaj koji ubija spreman umrijeti od mača bespogovorno. Da zaštiti poemu o idealnom cvijetu trešnje, to može samo samuraj-pjesnik.
Kakva šteta, takva predivna civilizacija preorijentirana u proizvodnju plosnatih TV ekrana.
Danas, elektronske oči na kojekakvim Patriotima ubijaju iz daljine, navođene palicama za video igre. Što oni štite, tako nespremni da umru a tako spremni da ubiju ne gledajući žrtvu u oči. U ime kojeg Boga se ubija koji Bog. Nekada je bilo prstom u oko a sada....okom u prst ili.... Kakvo tužno otuđenje.
Glup sam, trebale su mi seanse timbildinga i one pojedinačne, da mi otvore oči koliko sam pogrešno sve razumio. Ipak mi je netko ponudio riješenje ni ne shvaćajući što mi je dao kroz upakirane poruke. Nisam ja uzeo poruke već onaj prostor međ njima. Dobro je da nismo išli i na kolektivne pucačine bojanim kuglicama. Kakva imbecilna farsa...odrasli ljudi se ubujaju kroz igru! Da sam na to pozvan, bojim se da bih popustio pred željom da koristim pravu municiju...u stvari samurajski mač. Da se ne uplaši netko, sintagme su u pitanju, nikada vuk čovjeku, dok se čovjek vuk ne da na mene ili bližnjeg mi ili nezaštićenog.
Bio sem predugo siguran da znam, krut, stamen...jebeni bedemi i temelji. Prepun nekih principa i čvrstih stavova o svijetu oko sebe. Nije mi pomagalo ni čitanje ni življenje ni djelovanje sve dok nisam shvatio da mi se principi osipaju a stavovi mijenjaju iznutra, samoinicirajuće ali, kako bi rekla ona kojoj se klanjam, komunikacijom.
A gde mi je biće, ono što povezuje cijelinu, ono što nadzire dobre i loše strane primoranosti spavanja na leđima, sigurnog 'znaka', jer riječ 'očigledno' nije dobra, treba stvari sakriti da bi ih se moglo odgonetati. To odgonetanje me smeta, oduzima mi energiju.... Nadenergiju da vladam stanjem, da mi biće lakoćom spaja elemente.
Nema tu nemorala. Nema tu ponuda i odbijanja, postoji samo prihvatanje. Nema sadašnjosti za budućnost, budućnost postoji i samo budala misli da je kontrola budućnosti u njegovim rukama. Postoji samo hoću i neću i naravno, uz malo mozga pri tome, put koji treba proći do ostvarenja. To je sve, mislim, osjećam, govorim, djelujem.
Dok jedem jela bogata kojekavim korisnim sastojcima, ali, prije svega podatna, milujuća za nepce i mirisna. Dok pijem jutarnje voćne sokove i Plavac uz ručak. Dok se znojim i vraćam tonus torza, dok osjećam kako se vraća snaga stiska šake, potencijal i gradnje i rušenja, energija. Dok pišem, odlazim.
Biće kao sastavnica, kao ljepilo.
Ono što neću, ne prihvatam sve, samo ono što moram, samo laži kojima vjerujem!
Ono što hoću, ne dobijam sve, samo ono što mogu, samo istine kojima ne vjerujem!
'Da li sam stvaram svoj svijet ili moj svijet stvara mene?'
Ako sam stvaram svoj svijet, zašto on nije kakav bih želio da bude?
Ako moj svijet stvara mene, zašto me ne prihvati takvog kakvim me stvorio?
Ili sam jednostavno takav, sve je za propitivanje i dvojenje, i pod-ja i nad-ja i tjelesno i unutarnje i vanjsko, cijeli svijet i ja u njemu.
Sva je sreća da postoji nekakva etičnost, odgovornost....inače.
I to samo kao prvi korak u odgonetanju, koliko naprezanja je potrebno da se uoče razlike između dvije ponuđene sličice.
Sve moramo znati, neutaživ poriv...grčki Khaos kao početak, zašto ne, zašto ne više bogova, zašto ne Bog kao živući čovjek, zašto ne svaki čovjek kao živući Bog, zašto Bog za Boga miloga? Koliko dana, u kojem rasporedu, kakvom težinom, koliko vremena je potrebno, što je prostor, gdje je vrijeme?
Ispirali su nas kroz godine pogrešnog školovanja. Dekartovski....tijelo i duh su odvojeni....naučne paradigme. S druge strane, okolo hodaju sljedbenici religijske dogme 'duša je vječna' .... Raj ili Čistilište ... prijetnja Limbom. I jedni i drugi vjerujući, i jedni i drugi štiteći svoju vjeru u paradigme i dogme. Svi su isti i znaju da nisu u pravu, ali svoje neznanje prikrivaju količinom sljedbenika.
Ako mnogi vjeruju onda je laž istinita, konvencija obmane.
I to što prvi sami ruše svoje paradigme, ne čini ih ništa pametnijima od drugih. Svatko ima svoju tehniku kojom prikuplja sljedbenike. Ako nisam u pravu, okrenite se oko sebe i pogledajte svijet u kojem živimo. Lažu oni, povjest je dokaz. Kroz sukobe i ratove, ostaju nepobjeđeni i ne pobjeđuju, svi u svojim taborištima, čekaju da druga strana oslabi ili oni ojačaju pa da ponovno, ognjem zagovaraju svoje istinite laži.
Evo moje laži!
Uzgajalište smo neke nama nepojmljive nadcivilizacije iz nadsvemira. Uzgajaju nas da bi se hranili našim....ne znam čime. Podjelili
su nas u matice, radilice i vojnike, da budemo dostatni sami sebi u uzgoju, da se ne moraju truditi i raditi ništa, sve sami odrađujemo. Ne uzmu nas izgleda čim umremo, nego neko vrijeme čekaju da se nešto dogodi. Ja ne znam što. Možda da nam se duša kada izađe iz tijela najprije sasuši kao haringa tako da je podatnija za skladištenje u njihove, nazovimo to, silose. Eto! To je moja laž pa sada prikupljam i ja sljedbenike, kojima ću oformiti vojsku novih nazovikrižara, ratnika, koji će osloboditi ljudsku rasu od Vladara iz svemira. Da vidimo koliko će moja laž postati istinita.
Gledah pre neki dan, 'Posljednjeg samuraja'. S jedne strane topnička baraža, dovikivači nišandžijama naređuju da isprave podbačaje i prebačaje, tuku bez dodira po ratnicima, po srcima, po ljudima koji za cijeloga života traže stih da opišu idealni cvijet trešnje, i koji u samrti spoznaju da su svi cvjetovi trešnje idealni.
Ubiti čovjeka mačem je jedno, to je osobno, to je čin u kojem je onaj koji ubija spreman umrijeti od mača bespogovorno. Da zaštiti poemu o idealnom cvijetu trešnje, to može samo samuraj-pjesnik.
Kakva šteta, takva predivna civilizacija preorijentirana u proizvodnju plosnatih TV ekrana.
Danas, elektronske oči na kojekakvim Patriotima ubijaju iz daljine, navođene palicama za video igre. Što oni štite, tako nespremni da umru a tako spremni da ubiju ne gledajući žrtvu u oči. U ime kojeg Boga se ubija koji Bog. Nekada je bilo prstom u oko a sada....okom u prst ili.... Kakvo tužno otuđenje.
Glup sam, trebale su mi seanse timbildinga i one pojedinačne, da mi otvore oči koliko sam pogrešno sve razumio. Ipak mi je netko ponudio riješenje ni ne shvaćajući što mi je dao kroz upakirane poruke. Nisam ja uzeo poruke već onaj prostor međ njima. Dobro je da nismo išli i na kolektivne pucačine bojanim kuglicama. Kakva imbecilna farsa...odrasli ljudi se ubujaju kroz igru! Da sam na to pozvan, bojim se da bih popustio pred željom da koristim pravu municiju...u stvari samurajski mač. Da se ne uplaši netko, sintagme su u pitanju, nikada vuk čovjeku, dok se čovjek vuk ne da na mene ili bližnjeg mi ili nezaštićenog.
Bio sem predugo siguran da znam, krut, stamen...jebeni bedemi i temelji. Prepun nekih principa i čvrstih stavova o svijetu oko sebe. Nije mi pomagalo ni čitanje ni življenje ni djelovanje sve dok nisam shvatio da mi se principi osipaju a stavovi mijenjaju iznutra, samoinicirajuće ali, kako bi rekla ona kojoj se klanjam, komunikacijom.
A gde mi je biće, ono što povezuje cijelinu, ono što nadzire dobre i loše strane primoranosti spavanja na leđima, sigurnog 'znaka', jer riječ 'očigledno' nije dobra, treba stvari sakriti da bi ih se moglo odgonetati. To odgonetanje me smeta, oduzima mi energiju.... Nadenergiju da vladam stanjem, da mi biće lakoćom spaja elemente.
Nema tu nemorala. Nema tu ponuda i odbijanja, postoji samo prihvatanje. Nema sadašnjosti za budućnost, budućnost postoji i samo budala misli da je kontrola budućnosti u njegovim rukama. Postoji samo hoću i neću i naravno, uz malo mozga pri tome, put koji treba proći do ostvarenja. To je sve, mislim, osjećam, govorim, djelujem.
Dok jedem jela bogata kojekavim korisnim sastojcima, ali, prije svega podatna, milujuća za nepce i mirisna. Dok pijem jutarnje voćne sokove i Plavac uz ručak. Dok se znojim i vraćam tonus torza, dok osjećam kako se vraća snaga stiska šake, potencijal i gradnje i rušenja, energija. Dok pišem, odlazim.
Biće kao sastavnica, kao ljepilo.
Ono što neću, ne prihvatam sve, samo ono što moram, samo laži kojima vjerujem!
Ono što hoću, ne dobijam sve, samo ono što mogu, samo istine kojima ne vjerujem!
'Da li sam stvaram svoj svijet ili moj svijet stvara mene?'
Ako sam stvaram svoj svijet, zašto on nije kakav bih želio da bude?
Ako moj svijet stvara mene, zašto me ne prihvati takvog kakvim me stvorio?
Ili sam jednostavno takav, sve je za propitivanje i dvojenje, i pod-ja i nad-ja i tjelesno i unutarnje i vanjsko, cijeli svijet i ja u njemu.
Sva je sreća da postoji nekakva etičnost, odgovornost....inače.