"SADA REČI TRAŽE MOJU GLAVU"
Ti, što nasrćeš na moje pesme,
ti, što ne znaš za drugo lice
osim lica kvislinga i ubice!
Zar ti ne znaš kako klijam
u podrumima tvojih kazamata,
kako grane u oblake svijam
kroz teške rešetke tvoje.
Ti, što nasrćeš na moje reči
ti, što drugih reči nemaš
nego ovih mojih koje daviš
k'o štence tek okoćene
u hladnoj bunarskoj vodi,
dok im majka iz šupe tiho cvili,
ti, ti kao da nisi imao
ni reči oca ni reči majke.
Ti, što nasrćeš na sve u meni,
što satireš mi dane u sete,
što mi kidaš misli bez kajanja,
okreni se bar jednom da vidiš
kakvu ostavljaš tišinu za sobom.
I tek sada kada priznajem ti
da snage više za opiranje nemam,
da godina me još jedna obuzima
i da u meni sve miruje i ćuti,
dok tražim samo spokoj na grani
i neko gnezdo gde ću da dremam,
tek sada vidim koliko ti zidovi
streme nebesima, jadni od nemoći.
*
* *
U nekom perverznom prevratu,
reči će poleteti iz mrtvih usta.
Srbija je imala Kurta Kobejna.
Branku Miljkoviću