ISUS SALONSKI
Sreo sam juče,
na izlasku iz kuće,
dole u pasažu
kod Albanije,
salonskog Isusa.
Krenuo je onako na mene,
bezobrazno, sa brošurom u ruci ..
i konzervom za donaciju.
Pokušao sam da ga izbegnem
ali je glasno dozvao
moje ime od milje
kao neku deprecijaciju.
Uzvratio sam odsečno
oslovljavajući ga sa H,
ali to mu smetalo nije,
ni danas, kao ni pre
ni nikada,
jer njega pod svim imenima
samo dobar glas bije.
Ali nisam se dao pa mu rekoh:
- Ma pusti me bre čoveče
u tri pičke materine,
vidiš da živim
ateističku emancipaciju
i egzistencijanu krizu,
nije mi do tog tvog
daveža o isklupljenju,
ne možeš da mi pomogneš Ti
ni blizu! Jurim! Jurim brate,
pos'o me čeka, žena, tri deteta ...
kao i svakog kontemporalnog čoveka.
Tako mi i treba
kad idem prečicom!
Kakav gnjavator nedokazani,
kakav smor ...
Uveče kasno, na povratku kući,
opet me zaskočio.
Sav pocepan,
razbarušene masne kose.
Zahtevao je ruku,
iskao donaciju,
pretio paklom droge,
obesio mi se oko noge
i kumio me i molio.
Vedrom hpadne vode
sam ga polio
i glasno mu rekao:
- Čoveće, idi leči se!
Idi spreči se
u potonuću svojih obmana,
dok još imaš dana
da u njima proživiš
neki život suvisli.
A on me pogledao i odgovorio:
- Kako ću, kad već mrtav sam!?
A i ti si!
I tada su nam se
strahovi i nade
jedni uz druge stisli,
u poslednje misli.
01/2016