PREDSOBLJE
Jednu je kuću,
gore na Neimaru,
skoro srušio
novi komšija
kopajući temelje
za svoju.
Za dlaku komedija
koju niko ne razume.
I stoji tako ta kuća,
i zjapi joj grlo otvoreno
dok joj jedan ćošak
podbočen gredom,
bez zidova i vrata,
otkriva predsoblje.
Miriše zemlja meka,
na kosti neke,
nekogog odavnog čoveka
koji stoji pod uličnom lampom
i nešto čeka
pred tom kućom.
U nebo gleda.
A nebo se valja,
preti,
"Skloni se!"
kao da mu viče.
A on, samo stoji,
ništa ne miče,
ni glavu ni oči,
ni ruke...
pod tim svetlom uličnim
pod kojim leptir
senkom svojom
šara po trotoaru,
neispričane priče.
Duša mu velika,
kao to predsoblje
bez zidova i vrata,
što bez glasa
ždrelom urliče.
08/2016