LITURGIJE I OPELA
Davnih je dana to bilo
kad' je kroz oči moje
kao optička varka neka,
potekla tvoja šarena svetlost
i donela mi slike,
esenciju radosti bez reči.
U nemaru životnoga veka,
tu u njemu sam te zametnuo,
pa ti sad' tražim i korice
i rige međ' njima,
uputstva za slatke brige
i recepte za gorke uspomene.
Negde si pažljivo spremljena
predmetu obožavanja moga,
ostala zauvek zametnuta,
u skrovištu mi već zaboravljenom
đakonija za crne dane.
Probudim se, trgnem,
i opet se setim,
davnih je dana bilo
kad' je kroz prozore moje
kao optička varka neka,
svetlost tvoja potekla
i donela mi slike,
esenciju radosti
za koju nisam imao reči,
pa se ponovo uhvatim
belinom praznog papira
kako pišem kratke retke,
u ritam poređana
slova bez smisla,
naslova pretencioznih.
Sanjam, kao da još čekam
neke ruke toplije od tvojih,
da čitaju me k'o veselu prozu,
dok moje krute i hladne od gneva
pišu samo crtu stiha
o tvome zaboravu.
Ti i ja smo uvek bili
kao što valjda tu i svi su,
samo teme smelom pismu,
liturgiji i opelu.