U NEDOUMICI
Ne znam!
Da li da spiskam
ovu ljubav odjednom!?
U vatrometu!
Ili da je trošim polako,
da je krckam po malo.
Kao mlade orahe
da joj gulim kore,
lomeći joj ljuske,
skidajući tanke opne
oko čistog, belog srca.
Ne znam, to je ..
kao i život.
Lepo bi bilo
živeti ga dugo
i u njemu uvek
biti mlad i večan.
Imati prste žute
i prljave nokte
pune zemlje
od dečijih igara
i penjati se na drvo,
i tamo, u krošnji,
u nekoj rašlji
opet punoj milog hlada,
čitati Junake Pavlove ulice.
Dok leto nestaje polako
a nama je sve jedno,
jer je pred nama
jesen i zima
i još trista
godišnjih doba ima
koja su nam lepa,
i sve nam je lako,
u kojima nas
ne tište kosti,
u kojima nam je
uvek toplo,
u kojima će uvek
biti nekoga
ko će baš nas
neizmerno da voli.
Ne znam.
Da li da ovu
ljubav spiskam
dok me još ne boli
i dok još vremena imam,
dok mi nije
došla zadnja zima?
Ili predamnom
ješ bezbroj
godišnjih doba ima
neprebrojanih
u prstima.
Ne znam,
evo pametan nisam
kakvo da napišem pismo.
Da li neko
u kojem toliko
požude i vatre ima
da izgorim sav
među drugim pismima,
ili neko blago,
kao lahor,
kao povetarac,
kao nežni dodir.
Evo ne znam!
Ili je ljubav
neko drugo voće!?
Jabuka, dinja,
ili nešto, ne znam,
još i kraćeg veka,
puno kraćeg
veka od čoveka!?
'Ajde ti mi reci!?
Stvarno više
ništa ne razumem!
Evo, neću više
ni reč izustiti.
Ćutaću i čekati,
sav ti se prepustiti.