INDIGO
Nekada mislim da su nam životi misli iz indigo kopija zaturenih u fioci starog dečijeg stola ostavljenog na tavanu roditeljske kuće .. a onda se setim i napišem kratku pesmu, bez kopije, na komadu papira za umotavanje čokolade u samoposluzi.
Prođe neko neodređeno vreme i onda okrenem papir naopako, da se ne vidi napisano, i ostavim na njemu ogrizak jabuke koji sokom probije kroz njega i rastopi tek napisane reči na drugoj strani.
Posle šetam uginulog psa, psujem kišu i vetar .... Na povratku, ljut, zabodem mokar kišobran u keramičku vazu, izujem pokisle patike, pa sednem i nerazumljivo gunđam.
Na hodniku čujem korake a znam da živim sam, pa bacim pogled na sto i pitam se ko mi to jede jabuke? Ko mi to ostavlja te podmukle poruke nečitljivog sadržaja, rastopljenih reči?
Koliko još sati ima do buđenja? Zapalim cigaretu nervozno čekajući taj trenutak, a znam da više ne pušim pa me to razočara i budem tužan što nisam uspeo do se rešum te ružne, nezdrave navike.
Nema napretka, sve je stagnacija i čekanje indiga u fijoci dečijeg stola na tavanu roditelhske kuće.
Zvoni prvi, pa drugi alarm. Gasim oba i okrećem se na drugu stranu bezuspešno pokušavajući da se setim jabukovim sokom rastopljenih stihova.