BRŽE OD SVEGA
Dvostruko brže od razumne mere
Brzinom od dva maha
Prepun straha od kočenja
Jurim sve brže
I rže metalni at podamnom
I propinje se u sutra
I gle kako gubim
Detalje krajolika i zoru jutra
Ljudi nestaju i njihova lica
Dok jašem metalnog sivca
I ne čujem ničiji glas
Od buke izgaranja
Zaglušnog paranja zvuka
I dok mi zgrčena ruka
Do koske zavija i stiska
Vrištim u ah! i bežim
Jer me sustižu tuga i strah!
Vreme je najbrže od svega
od utega samoće od tog mog bega
ma od svega je brže.
Čega god da se setim
Ono mi sliku vraća i govori
Da je ovo doba godišnje
U kojem samo bujam
U kojem me oluja unutrašnja
Rastače i mrvi i to je sve
I to je ništa, kao i moj život
Kao i ono jesenje lišće
Što me negde na kraju čeka,
Kao neka kruna svega,
Kao venac lovora oko struka
Kao mač tvoj ili kao poljubac,
Kao tvoja ruka za kojom žudim.