KUJA
Kočoperna razvratnica,
sedne nekad
pored mene
iskeženog lica.
Dominira za trenutak.
Nasmijem se
i odmaknem,
leđa joj okrenem.
Ona je moja
i ja je se ne odričem,
prihvatam je
kao očiju
ili kose boju
plitku tu glupaču
taštinu svoju.
Ponizna se savlada,
pognuvši ramena
maskom samojada,
pred moja stamena.
Znam je kučku,
i svaki njen trik,
prepoznam tu mućku,
lažni jecaj, krik.
Tek kad prizna
da postoji
da je svesna,
da se boji,
prestaje sa farsom,
izduva se
smradnog plina,
kučka ta,
moja taština.
Vau vau,
kad' joj kažem,
legne mi uz noge
i repom tad' kuja maše.
Pa onda zajedno,
u mrtvoj tišini,
bez laveža i bez glasa,
promatramo defile,
tu izložbu pasa.