DVADESETSEDAM MOJIH STOPA
Ja ne znam
za veće tamnice
od ovih
kojima upravo lutam
duboko, unutra.
Ja ne znam,
šta muči
njega ili tebe,
i nemam osećaj
za druge
oko sebe.
Ja ne znam
za veće
kazamate od ovih
što me prate
u mislima
pa čak
i dok spavam
puna mi ih je
tamna glava,
puna tih presuda
i kazni
koje nedužan
služim.
Od ove ćelije
u mojoj duši
ništa me
jače ne guši
nego ona sama
i većeg tamničara
nemama nego
samog sebe.
Prst mi
i krvav nokat
po zidovima
sumanuto
poruke grebe,
stihove prazne
a lepe pesme,
i brojeve.
Od vrata
do druge strane
gde je samo
previsoki prozor,
jedva da ima
dvadesetsedam
mojih stopa.
Ćelija je
duša moja
jednostavna,
kao i svaka:
jedan krevet
za spavanje,
prozor i vrata,
oba bez kvaka
i zidovi
za ludaka