DOVIĐENJA
Nestao je deo
moga kosmosa,
moj beli
skakutavi lavež
crvenog jezika
i crnoga nosa.
Otišao je
meni pred očima,
samo se popiškio
pao i zaplakao
a ja nisam znao
šta se to događa.
Otišao je mali
beli deo mene,
otišlo je
trinaest godine
male bele uspomene
i radost dvorišta,
čičci i trava,
krpelji,
smešna poza dok spava
mala oštrouha glava,
otišla je i nad njom su
mahovina i trava,
pod srušenom tvrđavom,
pod brežuljkom,
pod šišarkama.
Biće moje drago,
moje malo blago,
doviđenja.