STO SATI
U tom gradu
najduža je
od svih noći,
noć samoće.
U tom gradu
u kojem dan
ima samo
sto sati,
jednom ću, opet,
biti slobodan.
Prestaće jednom
uporni vladar
da me prati
i nikuda se više
neću osvrnuti.
U tom gradu
u kojem nisam
gledao zgrade
sve dok nisam
iz njegao
zauvek otišao
i u koji ipak
želim da se vratim,
u gradu, u kojem
godine umiru
još dok su
sasvim mlade,
u tom gradu,
u kojem više
nizakog nema
opravdanja,
u kojem počinju
i prestaju sve nade,
ah kako divnu
sviraju muziku,
i kakav lep
žamor reči rade
dok nam razgovori
odzvanjaju
o oronule fasade,
i kako tiho
u vreloj noći
pevaju krošnje
zapuštenih parkova.
U tom gradu,
u koji možda
nikada više
neću doći,
jer mi tako
sada slutnje kažu
i snovi
zadnjih noći,
u tom su gradu
reči mirisale
na cvet lipe,
a sto sati
na samoću.